18-godišnji Barış Korkmaz s olakšanjem odlaže svoj instrument, francuski rog, na stranu. Jedna teška dionica iz "Plesne suite" Béle Bartóka je savladana, uigranost s ostalim kolegama iz orkestra je dosegla zavidnu razinu.

Mozart umjesto narodne glazbe

Turski orkestar mladih (naslovna fotografija) se nalazi u završnoj fazi priprema pred odlazak na tradicionalni Beethovenov festival u Bonnu. 100-tinjak mladih glazbenika će u Njemačkoj sudjelovati u radu Glazbenog campusa, ali će održati i nekoliko zahtjevnih koncerata. Mnogi mladi glazbenici su, usprkos činjenici da iza njih stoje godine napornog vježbanja, ipak uzbuđeni zbog sudjelovanja na ovom međunarodnom glazbenom festivalu. Osim toga i samo članstvo u Turskom orkestru mladih znači već mnogo. Svake godine se stotine mladih glazbenika javlja na natječaj za ulazak u ovaj prestižni orkestar. "U Turskoj baš i nema mnogo mogućnosti za mlade glazbenike da uče i razvijaju se u glazbenom smislu na ovoj razini. Ovaj orkestar je apsolutni izuzetak i velika šansa za sve one koji u njega uđu", kaže Barış. To se posebice odnosi na mlade glazbenike poput Barışa. On dolazi iz jednog malog grada na jugu Turske gdje klasična glazba nije pretjerano popularna. "Ja sam odrastao uz tursku narodnu glazbu a ne uz Mozarta", kaže Barış.

Glazba sa Zapada

Ljubav prema klasici rodila se slučajno i to prilikom jednog školskog izleta u operu u obližnjem gradu Mursa. Isprva se opirao odlasku u operu ali se, kako sam kaže, nakon prvih taktova zaljubio u drugačije zvukove. Otada je prošlo šest godina tijekom kojih se Barış razvio u jednog od najboljih mladih svirača roga u Turskoj. Ispočetka su i roditelji bili protiv toga da njihov sin svira "glazbu Zapada". Tako misli i većina stanovnika Turske. Pritom su orkestri s isključivo "zapadnom" glazbom na repertoaru postojali još na dvoru osmanskih vladara. No tek su dolaskom Mustafe Kemala Atatürka na čelo države 1930. otvorene prve glazbene škole. "Cilj je bio da zemlja postane zapadnija i to traje do danas", kaže Cem Mansur, dirigent Turskog orkestra mladih. Mansur, koji je prije pet godina osnovao svoj orkestar smatra da zajedničko sviranje prevladava barijere u svakodnevici. "Klasična glazba može pomoći u savladavanju socijalnih i etničkih napetosti, pogotovo u ovako podijeljenoj zemlji kao što je Turska", smatra Cem Mansur.

Ništa bez stipendija

No od klasične glazbe se u Turskoj teško može preživjeti. U državnim orkestrima se svakih deset godina otvara neko radno mjesto a privatnih orkestara poput onih na Zapadu nema. To su sve čimbenici koji utječu na to da malo koji roditelj dijete šalje na klasično glazbeno obrazovanje. To je na svojoj koži osjetila i 22-godišnja harfistica Emel Çelik. Njezina samohrana majka se protivila glazbenoj karijeri te je htjela da njezina kći izuči "nešto solidno, za život".

U pomoć je pristigla državna stipendija za talentirane. "Ova vrsta potpore je u Turskoj vrlo rijetka. Imala sam mnogo sreće", kaže Emel. Njezina majka je u međuvremenu ponosna na Emelin talent. Ona je, kao i mnoge njezine kolege, razmišljala o karijeri u inozemstvu no istodobno zna da se ništa neće promijeniti ako svi odu. "Da bi se razumjelo glazbu Beethovena i Händela je potrebno mnogo strpljenja i vremena ali i netko tko će ti usaditi ljubav prema glazbi", zaključuje Emel.