Dvojica entuzijasta i jedna ideja: sakupiti kratkometražne privatne filmove iz vremena DDR-a i tako proniknuti u manje poznatu svakodnevnicu s druge strane Berlinskog zida.

Ime projekta zvuči preširoko: „Otvorite kutiju sjećanja“ (Open Memory Box). Ali o kakvim se sjećanjima zapravo radi, ostaje nepoznato čak i kada pristupite istoimenoj web-stranici. Početna stranica dizajnirana je izuzetno štedljivo: treperi crna pozadina, na sredini engleski naziv arhiva debelim žutim slovima. Čitava stvar na prvi pogled izgleda zagonetno. Ali pod rubrikom „informacije" piše i objašnjenje:

- "Najveća digitalna zbirka amaterskih filmova iz DDR-a"

- 415 sati trajanja, ukupno 2.283 filma

- Povijesno razdoblje: 1947.-1900.

- 149 obitelji iz 102 mjesta

To su okvirni statistički podaci o projektu „Otvorite kutiju sjećanja“ koji je pokrenut 2013. godine. Ideja potječe od Alberta Herskovitsa i Laurencea McFallsa. Jedan je redatelj dokumentarnih filmova, drugi politolog. Obojica su rođena u godini izgradnje Berlinskog zida 1961., daleko jedan od drugog: Herskovits u Argentini, McFalls u Sjedinjenim Američkim Državama. Pedeset godina kasnije upoznali su se na jednom nogometnom stadionu u Berlinu. Njihov zajednički profesionalni interes je bio usmjeren na podjelu Njemačke i njezine posljedice.

Odmor, svadba, djeca

Ubrzo su došli na ideju da, već manje-više službenoj interpretaciji DDR-a nešto suprotstave, i to: „Povijest odozdol", kako to u razgovoru za DW naziva redatelj Herskovits. Radi se o svakodnevnici, baš kako su ju ljudi tada doživljavali, posebno u privatnom životu. Odmor, svadba, djeca - pod tim ključnim riječima mogu se pronaći filmovi u ovom digitalnom arhivu. Za sve filmove zajedničko je to da nemaju ton.

Što su snimci stariji, to je teže odrediti zemljopisno podrijetlo. Mnogi od tih filmova mogli bi biti i sa Zapada: odmor na plaži na Baltiku izgledao je isto kao i na Sjevernom moru. Razigrane djece u dvorištu bilo je i bit će svugdje. Tijekom dugogodišnjeg pregledanja materijala, Herskovits dolazi uvijek iznova do istog zaključka: „Imamo puno više sličnosti nego razlika."

Bez omalovažavanja, ali i uljepšavanja

Čini se da je ovaj naizgled banalni zaključak često bio zaboravljan tijekom 45 godina podijeljene Njemačke, a i poslije ponovnog ujedinjenja 1990. godine. „Otvori kutiju sjećanja“ nije pokušaj prikazivanja DDR-a u pozitivnom svjetlu, naglašava Herskovits. „Ako se uopće radi o nekakvom pozitivnijem sagledavanju, onda se to odnosi na svakodnevnicu, život i ono što nam je zajedničko.“ U filmovima sa zapadne strane vidjelo bi se možda više statusnih simbola - "skupe automobile, elegantnije stanove".

Laurence McFalls, profesor pri Sveučilištu u Montrealu u Kanadi, smatra ove filmove poticajem za „ponovno razmišljanje i razgovor o prošlosti“. Nažalost, na Zapadu još uvijek postoje velike predrasude prema istoku, kaže on. A ako nema predrasuda, onda ima neznanja. Ljudi na istoku Njemačke često se osjećaju „prezrenima“, ističe McFalls. On se nada da će ovim projektom dati svoj skromni doprinos "zbližavanju ljudi".

Nešto drukčiji pogled na Svjetske igre mladih 1973.

Prema Mcfallsu, nije riječ samo o sličnostima, već i o uvidu u to "da je tamo postojalo nešto drukčije". U filmovima koji su sada dostupni na internetu mogu se vidjeti i tipični socijalistički prizori i motivi: monotona gradska naselja ili masovni skupovi kao na Svjetskim igrama mladih 1973. u Istočnom Berlinu.

Filmovi su dopunjeni komentarima aktera ili snimatelja filmova. „Priče“ naziv je tih dodatnih informacija. Nijemi izvorni snimci obogaćeni su glasom pripovjedača koji objašnjava o čemu se radi, a ponekad se čuje i glazba.

„Vidimo samo sretne ljude"

Povjesničar Frank Bösch smatra tu kombinaciju fascinantnom. „To je više od čiste znanosti, ima tu nečeg razigranog.“ S jedne strane postoji „službeno sjećanje“, s druge strane „popularno". Filmovi prikazuju „sasvim običan život“ - kako su ljudi slavili, provodili odmor, promatrali svakodnevicu. To je u suprotnosti s uvriježenim predrasudama, kaže Frank Bösch, direktor Leibniz-instituta za suvremenu povijest u Potsdamu i dodaje: „Vidimo samo sretne ljude".

Ali naravno, to je samo dio priče o DDR-u. Sada bi te filmove trebalo staviti u pravi kontekst. U svom obrazovnom radu Bosch se nada novim idejama u obradi povijesti DDR-a. U diktaturi Istočne Njemačke bilo je puno kontrole i nadziranja, ali naravno bilo je i sloboda. Filmovi su idealni za preciznije prepoznavanje i vrednovanje tih sloboda, „daju poticaj da se o tome raspravlja", tvrdi ovaj povjesničar.