Rusija, Kina, Iran, Vijetnam, Kuba, Sjeverna Koreja... Popis zemalja u kojima je internet djelomice ili potpuno ograničen je već vrlo dug. „Vlade u čitavom svijetu sve više pokušavaju steći nadzor što se događa u internetu", konstatira nizozemski stručnjak za zaštitu podataka, Joris van Hoboken.

Najnoviji primjer tih pokušaja je Rusija: predsjednik Putin je ovog tjedna potpisao zakon kojim treba biti stvoren „domaći", potpuno ruski internet. Poslužitelji moraju biti u Rusiji, ruske internetske tvrtke moraju promet mrežom koncipirati da se sve može kontrolirati s jednog mjesta u Rusiji. Korisnici „normalnog" interneta inače niti ne znaju na kojem kontinentu bude nađena informacija koju traže. Ruski zakon treba stupiti na snagu 1. studenog.

Opet ta „nacionalna sigurnost" – i novac

Kao što je to već postalo uobičajeno, Rusija također ovakav „nacionalni internet" opravdava potencijalnim prijetnjama. Ali rezultat je nešto drugo: „Rusija je time stvorila pravne okvire isključiti dijelove interneta i intenzivnije nadzirati internet kojeg će onda moći koristiti korisnici u Rusiji", objašnjava nizozemski stručnjak.

Rusija tu ne mora dugo tražiti uzore: Kina već desetljećima razvija složeni sustav cenzure interneta. Prošlogodišnje izvješće nevladine organizacije Freedom House o slobodi u svjetskoj mreži upozorava kako je Kina „zemlja koja je 2018. najviše zlouporabila slobode na internetu". U toj zemlji postoje platforme socijalnih mreža koje su slične „pravim", ali gdje je zabranjen pristup „nepodobnim" sadržajima i informacijama.

Kinezi koji nikad nisu bili u inozemstvu ne mogu niti znati za platforme koje su poznate svima u ostatku svijeta, a kineske tvrtke radije slijede domaće propise nego da izazivaju nadležne službe i nude inozemne sadržaje. Naravno, to nema samo ideoloških nego i komercijalnih razloga: Google je koncern koji gleda i na svoju dobit tako da je kineska popularna tražilica Baidu način i da novac završi u kineskoj blagajni.

Stanje sve gore

Koliko god da se mislilo kako će svjetska mreža olakšati razmjenu vijesti i ideja bez obzira na nacionalne granice, svjedoci smo da se sve više dešava suprotno od toga: nevladina organizacija u svom izvješću konstatira kako već osam godina sve više ograničava sloboda na internetu. Sjeverna Koreja je tu ekstremni slučaj: koju god internetsku adresu tamo upisali, dobit ćete samo nekoliko sjevernokorejskih internetskih stranica. Cenzura uglavnom ne ide tako daleko, nego je usmjerena samo na neke određene pojmove i sadržaje, objašnjava Hoboken.

Opet, to je mač s dvije oštrice: s jedne strane se tako može zabraniti pristup nepoželjnim političkim stavovima i informacijama, ali nitko ne može imati ništa protiv da se ograničava pristup dječjoj pornografiji ili trgovcima oružja ili eksploziva. Hoboken se brine kad taj nadzor dođe do stupnja gdje se onda može isključiti čitava mreža ili njeni važni dijelovi – ali niti to nije posve jednostavno ograničiti. Šri Lanka je nakon terorističkih napada djelomice isključila pristup socijalnim mrežama kako bi spriječila kolanje glasina i moguću burnu reakciju, možda čak i oružani okršaj ogorčenih građana.

Sloboda, ali ne i bezvlađe

U doba lažnih vijesti odlično znamo da čak i takva mjera može imati svoj dobar razlog. Ali on i ne mora biti dobar: izvješće Freedom on the Net bilježi kako je u gotovo polovici zemalja u kojoj se prati ograničavanje sloboda u internetu najviše intervencija bilo uoči održavanja izbora u tim zemljama. Tu su onda opet i demokratske zemlje koje žele ograničiti informacije na internetu: tako je i Njemačka uvela zakon koji obavezuje internetske platforme ukloniti poruke i sadržaje korisnika kad one šire mržnju. U ekstremnim slučajevima je jasno što se tu misli, ali granica sa slobodom izražavanja je prilično mutna.

Slično je i s propisima Europske unije koji su izvorno zamišljeni kao zaštita autorskih prava filma, fotografije ili teksta koji se stavlja na internet – ali i ta zaštita bi se mogla dovesti do apsurda i apsolutne cenzure. „Pravila na internetu moraju naći pravu ravnotežu između sigurnosti, slobode i zaštite podataka", smatra političarka njemačkih Zelenih Tabea Rößer. „Ali moraju postojati i pravila na internetu. Kažnjivim djelima se mora moći ući u trag."

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android