Pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je čitav mirovinski sustav pucao od zdravlja: bilo je nešto preko dva milijuna zaposlenih i tek nešto preko 500 tisuća umirovljenika. Od nekadašnjih maltene 4:1 danas je odnos i po službenim statistika HZMO (siječanj 2020.) da na pet zaposlenih dolaze četiri umirovljenika (1,25:1) (Podaci HZMO iz siječnja 2020. (pdf)). Već i po tome je Hrvatska negdje na dnu ljestvice među zemljama Europske unije, ali u drugim državama regije je još gore: mediji Crne Gore javljaju kako se tamo odnos zaposlenih i umirovljenika već približava na 1:1.

Nema uopće smisla raspravljati koji bi omjer bio optimalan: što je veći broj umirovljenika koji otpada na svakog zaposlenog znači da će i mirovine biti manje. A kad su i prosječni prihodi maleni, onda to znači i da će čitavi stariji naraštaji biti katapultirani u siromaštvo.

Starci koji prosjače na ulici su i bili razlog da su mnoge zemlje Europe još u 19. stoljeću počele uspostavljati nekakve mirovinske sustave. Elementarni sustavi skrbi za stare i nemoćne su postojali i ranije, osobito unutar zanatskih cehova pojedinih gradova. Zapravo još uvijek se i u Njemačkoj mogu naći zvanja koja imaju i svoju posebni, dodatni sustav skrbi za starost, ali takvih je sve manje.

Mladi pomažu starima

Osnovno načelo najveće većine današnjih nacionalnih mirovinskih sustava počiva na "generacijskoj solidarnosti". U velikoj krizi u dvadesetim godinama prošlog stoljeća je i u Njemačkoj novac za mirovinu, koji se "stavljao na stranu", doslovce otišao u vjetar i zapravo je SAD pod Rooseveltom prvi svoj mirovinski sustav reformirao tako da se novac koji stiže od trenutno zaposlenih uglavnom odmah dijeli onima koji su mirovini. Logika je jasna: gospodarstvo raste, raste i broj stanovnika tako da će buduće generacije lako moći plaćati mirovine onih koji sad uplaćuju u mirovinski fond.

I Njemačka je u svojoj reformi mirovinskog sustava 1957. uvela takvo načelo - naravno, tu je i dalje bio potreban "drugi stup": potpora države. Desetljećima je to odlično funkcioniralo - dok je u obiteljima doista i bilo mnogo djece. Ali osim što je demografija ugrozila tu logiku "generacijske solidarnosti", ne tako imućne zemlje su pogođene i odlaskom radne snage.

Kako procjenjuje predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj Suma Chakarbarti za postaju RTS, već oko šest milijuna građana Balkana živi u inozemstvu - gotovo trećina tamošnjeg stanovništva. U izrazito siromašnim zemljama kao što je Moldavija doznake njenih stanovnika iz inozemstva su jedan od najvećih izvora prihoda čitave države, ali to je slaba utjeha. Jer kad iz jedne Bosne i Hercegovine, prema podacima Eurostata, samo u 2018. godini ode oko 53.500 ljudi, iz malenog Kosova 34.500 ili iz Srbije 51.000, onda je to težak udarac i za tamošnje gospodarstvo.

Koliki je to gubitak?

Kratkoročno - i kako na primjer tvrdi direktor bosanskohercegovačkog Zavoda za mirovinsko-invalidsko osiguranje Federacije Zijad Krnjić, je tamošnji mirovinski sustav "potpuno stabilan" i "nema nikakvog govora" o njegovoj ugroženosti, izjavio je za list Avaz. Dopušta mogućnost da odlazak mladih "može imati utjecaja na neki duži period", ali od početka 2020. tamošnjim umirovljenicima stiže čak i povišica mirovina.

No već u dogledno vrijeme takav odlazak je barem dvostruki ekonomski gubitak. Prvi je trošak kojeg je svaka ta država dala za obrazovanje tih osoba: nečija sveučilišna diploma čitavo društvo lako može koštati i pedesetak tisuća eura - diploma liječnika još i više. A od te investicije sad korist ima neka druga država i to sve do te mjere da neke imućne zemlje čak namjerno obrazuju manje liječnika jer računaju s došljacima.

Drugi ekonomski gubitak je još gori: odlaze mladi, obrazovani i prije svega poduzetni ljudi jer nikad nije lako odlučiti se na odlazak iz domovine. Upravo to poduzetništvo je jedina šansa za te siromašnije zemlje da se u perspektivi ne pretvore u države loše plaćenih "konobara i čistačica" za turiste.

Mnogi ionako ne bi plaćali mirovinsko...

Utoliko je čak i pad stope nezaposlenosti koji bilježe gotovo sve zemlje regije tek umjereno dobra vijest. Ne tako malim dijelom je za taj pad zaslužan odlazak u inozemstvo, a to će onda neminovno imati posljedica i na mirovinski sustav, ali i na sustav zdravstvene skrbi. Jer oni koji bi mogli dobro zarađivati više nisu u domovini.

Ipak, čak i taj odlazak u inozemstvo je zapravo tek dio još većeg problema: osobito kad je riječ o zabrinjavajućoj nezaposlenosti mladih, ti podaci obično nisu posve točni. Prije svega mladima se daje posao djelomično ili u cijelosti "na crno" i s isplatom "na ruke". U regiji nisu osobita iznimka ni tvrtke koje čak i ako radnicima isplaćuju plaće, "zaboravljaju" plaćati doprinose - makar su uvedene i drakonske kazne za takve slučajeve.

Izbjegavanje porezne obveze će se rado pokušati izvesti i u urednijim državama. A u državama gdje su građani duboko uvjereni kako "oni tamo gore" taj novac baš nikad neće potrošiti na dobrobit zajednice je "plaćanje na crno" i takva utaja neminovno i maltene nacionalni sport. Dakle nipošto ne znači da bi svi oni koji su otišli plaćali u zajedničku blagajnu.

Kako da se sakupi za mirovine?

Kako da onda uopće mirovine postanu veće? I u Hrvatskoj je prosječna mirovina 2.500 kuna, a preko 160 tisuća umirovljenika je suočeno s nemogućom misijom: preživjeti s mirovinom manjom od 1.000 kuna? U drugim državama regije je u pravilu još gore i teško je reći kako bi se to moglo popraviti. Takozvani "treći stup" - koji se zapravo svodi na ulaganje i računa na dividende, obzirom na postojeću nultu eskontnu stopu Europske središnje banke tek iznimno može jamčiti značajniju dobit. A tu mogu stvari poći i žestoko krivim putem: u SAD-u je takav način ulaganja uobičajena praksa i mirovinski fondovi su jedni od najznačajnijih investitora u zemlji. Ali i najveći mirovinski sustav te zemlje California Public Employees‘ Retirement System (CalPERS) je trenutno u dubokim novčanim nevoljama.

Na koncu se i prečesto sve svodi na to da država mora otvoriti svoju blagajnu kako bi pomogla i onima koji su čitav svoj radni vijek radili i zarađivali, ali koji u starosti jedva mogu živjeti od mirovine. Ali kao što se isto pokazalo, u njenu pomoć se ne treba previše pouzdati jer će tako neminovno zapasti u deficit. Pogotovo ako se ta država obavezala na financijsku disciplinu kakvu propisuje uvođenje zajedničke valute euro -onda se i umirovljenicima crno piše.

Imutak, ali ne i novac...

U Grčkoj (nije mnogo drugačije bilo ni u Španjolskoj ili Portugalu), mada i tamo političari znaju "trik" sitnim poklonima umirovljenicima navesti ih da glasuju za njih, je već u prvim mjerama štednje žrtvom postala i državna potpora za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prosvjedi umirovljenika su bili brojni i žestoki jer nije bilo malo obitelji gdje su i nezaposlena djeca i unuci živjeli od te mirovine.

Kako onda u zemljama s nižim BDP-om osigurati pristojnu mirovinu već i sadašnjim, da ne spominjemo buduće naraštaje? Situacija je zapravo apsurdna: baš zbog sve manjeg nataliteta se u mnogim obiteljima pojavljuje "obrnuta piramida": mnogo starije rodbine i malo djece - koja će jednog dana i naslijediti čitav taj imutak. No tek iznimno će to biti i likvidan imutak od kojeg će se moći plaćati računi i odlaziti u trgovinu. Kako onda ipak pristojno živjeti u starosti? To nije problem koji će se riješiti tek potezom nečijeg pera.