Od premijera koji smiješno loše govori jezik zemlje kojom vlada, preko pro life akcija u organizaciji neokonzervativaca, raspada unutar Banskih dvora, pokušaja poskupljenja zdravstva do pozitivnih ekonomskih pokazatelja u bezvlađu -  trebalo je samo zagrabiti i objaviti.

Od benignog „ostati mirni i vladaju na“, kako je uz pomoć Googlea bivši premijer preveo „stay calm and govern on“, preko nepristojnog „predsjednica je šaka jada“ iz usta šefa oporbe Zorana Milanovića, do zabrinjavajućeg „kako jeftino prodati Inu Mađarima pa skupo renacionalizirati  zastarjelu tehnologiju“. Gotovo sve što su napravili i izrekli hrvatski političari postala je instant novinarska roba.

Neimenovani visoki izvori iz stranaka, još viši, ali jednako anonimni, sugovornici iz Vlade i proteklu su godinu iznosili informacije i puštali probne balone. Izgovaralo se pa demantiralo, optuživalo novinare za manipulacije i vađenje iz konteksta. Ono što je izdignuto na jednu sasvim novu razinu za vrijeme sastavljanja vlade Tihomira Oreškovića – cjelodnevno dežuranje na pločniku pred stranačkim centralama - nastavljeno je. Pa je i novi premijer Andrej Plenković skloniji svakodnevnom kratkom davanju izjava „s nogu“ nego „jedan na jedan“ razgovoru, ako isti ne može kontrolirati.

Političari izbjegavaju vruće teme

Vrh piramide vlasti birao je kome će darovati svoje vrijeme. Predsjednica Grabar-Kitarović nije bila raspoložena za razgovor o jednoj od lošijih epizoda u odnosima Zagreba i Beograda. Kratkotrajni ministar vanjskih poslova Miro Kovač nije našao vremena za istu tu temu. Pa nam i njegov nasljednik Ivo Davor Stier poručuje da nije vrijeme za taj intervju. No zato naša pitanja nisu odbijali stručnjaci s raznih polja, profesori s fakulteta, analitičari, kolege, ljudi koji stvaraju nove vrijednosti u hrvatskom društvu i ne pripadaju političkom showbizu. Upoznali smo male poduzetnike koji se uspješno nose s neprijateljskim sustavom, studente koji žele biti subjekti, a ne predmeti obrazovanja, ali i previše mladih ljudi koji su potražili sreću u nekim drugim državama.

Među njima se našao i pokoji novinar, jer i godinu iza nas su obilježili novinarski prekarijat, gašenja emisija, otpuštanja, ograničavanja medijskih sloboda te snižavanja plaća i honorara koji će se uz dodatna porezna opterećenja nastaviti u 2017. godini. Kolegama koji su spas potražili u neprofitnim medijima politički je presječen dotok novca, kako domaćeg, tako i iz fondova EU-a. Čekaju se novi pravilnici, novi zakoni, nove medijske strategije. Među novinarima aklamacijom dočekana ministrica kulture (i medija) Nina Obuljen tek treba opravdati velika očekivanja struke i raščistiti kaos koji je u 2016. napravio njen prethodnik.

Neka visi… novinar!

No jesmo li mi novinari opravdali očekivanja čitatelja? U zemlji u kojoj mediji obavljaju velik dio posla Državnog odvjetništva, ovo se pitanje čini izlišnim. No još su istraživanja objavljena prije četiri godine pokazala da svaki drugi građanin ne vjeruje novinarima. Dio je to opće slike nepovjerenja prema institucijama i sukreatorima političke stvarnosti koje je, gledano prostim okom, u 2016. godini poraslo.

Hrvatski građani zastrašeni vlastitom slobodom u novinarima i medijima pronalaze idealnog krivca za odrješenje od odgovornosti za nedjelovanje. Svaki novinar tako, u njihovim očima, postaje sluga gospodara. A svaki je gospodar u sjeni i iz nje povlači konce u bezbrojnim teorijama urote i pričama o centrima moći. Novinarsko zanimanje je u 2016. godini postalo još manje cijenjeno, a novinari su bili još više izloženi divljačkim vrijeđanjima, podmetanjima, izravnim prijetnjama i napadima čitatelja. U Hrvatskoj 2016. godine bilo je neprihvatljivo napisati grafit „Smrt fašizmu“, no poruku poput „Smrt novinarima“, mnogi smatraju odgojnom prijetnjom, jer, kažu, „sami smo si krivi“.

I mržnja se može unovčiti

Krivca, dakako, možemo tražiti na svim stranama; u mainstream medijima koji su se upustili u borbu za klikanost, u njihovom netransparentnom vlasništvu i sprezi s političarima, u popuštanju pred marketingom i PR-om, ali i procvatu brojnih prikriveno stranačkih portala koncipiranih na manipulacijama koje smišljaju ljudi koji, ne treba zaboraviti, sebe također nazivaju novinarima.

Upravo su potonji mediji, potpomognuti društvenim mrežama, proizveli do sada neviđeni val mržnje prema novinarima koji se ne uklapaju u njihov svjetonazorski koncept, a koji se prelijevao i u prave medije kroz zlonamjerno komentiranje. No, i agresivni čitatelji imaju svoju vrijednost, čak i kada mrze medij koji čitaju. Svaki komentar je, znaju to izdavači, skoro pa važniji od autora i njegovog priloga. Jer komentar je i „share“ i „call to action“ koji u konačnici donosi veći broj čitatelja i veću zaradu, bez obzira na njegovu kvalitetu i namjeru.

2016. godina donijela nam je i daljnji  procvat takozvanog građanskog novinarstva, sadržaja koje proizvode sami čitatelji. No taj je fenomen, iako prvotno hvaljen i željen, pokazao svoje pravo lice potonućem bloga i razvojem društvenih mreža. Statusi s Facebooka sada se objavljuju i u vodećim medijima, često bez komentara, ograda, a gotovo uvijek bez provjere. U takvom začaranom krugu novinari su sve više administratori i „dizajneri naslova“ pa ne čudi da je i u godini koju ispraćamo malo kome bila važna istina. Kao što i ne čudi sve prisutnije uvjerenje da baš svatko danas može biti novinar. Sami ste si krivi, reći će mnogi.