100.000 ljudi, pretežno Židova, ubili su nacisti iz operativne jedinice C u Ukrajini do proljeća 1942. Među njima i jednog muškarca guste kose, obješenih obraza, koji nosi dugi kaput i kleči na rubu jame pune leševa. Pogled mu je usmjeren u daljinu, dok mu nacist drži pištolj uperen u glavu. Sekundu poslije, bio je strijeljan.

Nikada se nije saznalo tko je on. Žrtva je i dalje nepoznata, ali je počinitelj sada identificiran sa sigurnošću od 99%.

Spomenuta fotografija postala je jedna od najpoznatijih simbola Holokausta pod nazivom „Posljednji Židov u Vinici“, otkako se 1961. pojavila na suđenju nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu u Izraelu. Do sada se o fotografiji znalo vrlo malo, a dio tih saznanja se naknadno pokazao netočnim.

Muškarac koji drži pištolj u „opuštenoj pozi“, s „performativnom ravnodušnošću“ i „proceduralnim podrazumijevanjem“, najvjerojatnije je, kako kaže povjesničar Jürgen Matthäus, nacistički zločinac Jakobus Onnen, a fotografija vjerojatno nacistički trofej.

„Ovo je važan korak ka približavanju povijesnoj stvarnosti Holokausta. To su trenutci kada povjesničari – ako smijem generalizirati – pomisle: ovdje sam proširio granice našeg znanja“, kaže Matthäus u razgovoru za DW.

Nova saznanja bivšeg šefa istraživačkog odjela Memorijalnog muzeja Holokausta Sjedinjenih Američkih Država nedavno su objavljena u časopisu za povijest izdavačke kuće Metropol.

Povijest fotografije

Prema novinskoj agenciji United Press International, koja je tada distribuirala fotografiju, dao ju je preživjeli iz Holokausta Ala Mosa iz Chicaga. Navodno je fotografiju dobio 1945. godine, ubrzo nakon oslobađanja od strane američkih trupa u Münchenu, i predao je novinskoj agenciji.

Međutim, fotografija je dugo bila pogrešno označena. Tek pretprošle godine Matthäus je potvrdio da fotografija nije, kako se ranije mislilo, nastala između 1941. i 1943. u ukrajinskoj Vinici, već u Berdijačivu, oko 150 kilometara od Kijeva.

Do tog saznanja došlo je slučajno. Prije nekoliko godina, Memorijalni muzej Holokausta SAD u Washingtonu, dobio je ratne dnevnike austrijskog vojnika Waltera Materne, koji je 1941. bio stacioniran u ukrajinskom Berdijačivu.

U njima se nalazio otisak upravo te fotografije, ali značajno kvalitetniji nego ranije poznata verzija. Na poleđini je pisalo: „Kraj srpnja 1941. strijeljane Židova od strane SS-a u citadeli Berdijačiv. 28. srpanj 1941."

Maternin dnevnički zapis pod istim datumom, u kojem opisuje ubojstvo stotina Židova na istoj jami kod citadele u Berdytschiwu, dodatno je potvrdio tezu da mjesto zločina nije bila Vinnitsa već Berdijačiv. Matthäus je rezultate svojih istraživanja o Materninim dnevnicima objavio krajem 2023. u stručnom časopisu „Holokaust i studije genocida“, o čemu je pisao dnevni list „WELT".

Prožet nacističkom ideologijom

Nakon toga, Matthäus je dobio više informacija od čitatelja koji su tvrdili da prepoznaju počinitelja. Jedna od tih informacija došla je od umirovljenog gimnazijskog profesora, koji je napisao da ta „jeziva fotografija dugi niz godina ima značaj u njegovoj obitelji, jer prikazuje pripadnika SS-a koji liči na ujaka njegove supruge, brata njene majke… Ujaka koji je kao član operativne grupe C u relevantnom periodu bio na 'licu mjesta'", piše Matthäus u povijesnom časopisu.

Ujak supruge je spomenuti Jakobus Onnen, rođen 1906. u istočno-frizijskom selu Tichelwarf, blizu granice s Nizozemskom. Studirao je francuski, engleski i tjelesni odgoj u Göttingenu kako bi postao nastavnik, a zatim predavao u Njemačkoj kolonijalnoj školi u Witzenhausenu.

„Jakobus Onnen dolazi iz obitelji srednje klase, otac mu je bio nastavnik i rano je preminuo. Onnen se rano morao krenuti brinuti o braći i sestrama. Htio je biti nastavnik, kao i njegov otac. U tom trenutku je vjerojatno već bio prožet nacističkom ideologijom, a i njegovo vrijeme studiranja u Göttingenu bilo je jasno pod utjecajem nacističkog studentskog pokreta“, kaže Matthäus.

Matthäus: „Umjetna inteligencija bila je šlag na torti"

Protiv Onnena nikada nije pokrenuta istraga jer je poginuo u ratu u kolovozu 1943. Osim toga, njegova sestra je uništila ratna pisma, čime je onemogućena svaka rekonstrukcija.

Ipak, identitet ubojice sada je vrlo vjerojatno utvrđen zahvaljujući softveru za prepoznavanje lica pomoću umjetne inteligencije i stručnjaka za umjetnu inteligenciju – kao i gimnazijskom profesoru koji ga je prepoznao na fotografiji i poslao usporedne fotografije.

„Što više surađujemo s drugim disciplinama, to bolje: ne samo sa povjesničarima, već i sa povjesničarima umjetnosti, tehničkim stručnjacima, muzikolozima, psiholozima, politolozima itd.", kaže Matthäus

Žrtva možda nikada neće biti identificirana

Ime i biografski podaci vojnika sada su poznati, ali žrtva – kao u mnogim slučajevima – ostaje nepoznata, iako se njeno lice na fotografiji jasno vidi. To nije iznenađujuće, smatra Matthäus, jer nacisti namjerno nisu bilježili imena strijeljanih ljudi u istočnoj Evropi, za razliku od deportacija iz zapadne Europe.

„Većina žrtava Holokausta u istočnoj Europi ostala je bezimena, kako su to počinitelji i željeli. Poduzeti su veliki napori da se žrtve identificiraju, ali vjerojatno mnoge ljude nikada nećemo moći imenovati. Veliki dio tog posla obavili su sami preživjeli, koji su ljude identificirali pomoću fotografija, memoara ili svjedočenja", kaže Matthäus.

Unatoč tome, povjesničar je „oprezno optimističan“ da bi i žrtva jednog dana mogla biti identificirana uz pomoć interdisciplinarne suradnje, kolektivne inteligencije i umjetne inteligencije. U suradnji ljudi i umjetne inteligencije vidi brojne mogućnosti za istraživanje Holokausta.

„Ako je to moguće za ovu fotografiju, onda je moguće i za pisma, dnevnike i druge dokumente. Mislim da mnogo toga ovisi o tome koliko društvo želi te nove mogućnosti – ne samo istraživači i političari, već i pojedinci i obitelji", kaže Matthäus.