Raif Dizdarević pripadao je generaciji bosanskohercegovačkih političara koja je od 1960-ih do 1980-ih nastojala graditi jedinstvo unutar političkog vodstva Bosne i Hercegovine. Prema ocjeni profesora Mirka Pejanovića, to je pozitivno utjecalo i na odnose među ljudima u BiH. Pejanović, u izjavi za BH radio 1, Dizdarevića smješta među političare poput Branka Mikulića, Hamdije Pozderca, Džemala Bijedića, Ratka Dugonjića i Cvijetina Mijatovića, ocjenjujući da je ta generacija predstavljala jedinstvo koje se cijenilo diljem Jugoslavije i koje je BiH omogućilo stabilan razvoj i snažniji položaj unutar jugoslavenske federacije.

Istodobno, Dizdarević je svjedočio stalnoj borbi bosanskohercegovačkog vodstva za ravnopravan položaj BiH unutar SFRJ. Upozoravao je na utjecaj Srbije i Hrvatske na politička zbivanja u BiH, kao i na pritiske kojima je bilo izloženo tadašnje bosanskohercegovačko vodstvo. U tom je kontekstu podsjećao i na aferu Agrokomerc, koju je, kako je govorio, tadašnji jugoslavenski sigurnosni aparat zloupotrijebio kao sredstvo pritiska na političko vodstvo BiH.

Dizdarević je bio jedini političar iz BiH koji je obavljao dužnosti predsjednika Skupštine SFRJ, tajnika za vanjske poslove i predsjednika Predsjedništva SFRJ od svibnja 1988. do svibnja 1989. godine. Bilo je to vrijeme duboke političke i gospodarske krize. I upravo će raspad Jugoslavije postati jedna od središnjih tema njegova političkog i intelektualnog djelovanja. Godinama nakon nestanka zajedničke države pokušavao je razumjeti kako je nacionalizam uspio potisnuti jugoslavenski okvir.

Jačanje nacionalizama i propast SFRJ

Godine 2015. govorio je u emisiji Pressing na N1 o antifašizmu, Miloševiću, Titu, rehabilitaciji ratnih zločinaca i sudbini BiH. Odgovornost za raspad vezao je prije svega uz nacionalističke politike, posebice uz tadašnji politički vrh Srbije, ali nije poštedio ni vlastitu političku generaciju. Smatrao je da je komunističko vodstvo zakasnilo s ustavnim i gospodarskim reformama i demokratizacijom društva, čime je otvoren prostor nacionalizmima, koji su se „međusobno hranili".

Slobodana Miloševića opisao je kao „zlu kob ovog područja", dok je za Franju Tuđmana rekao da je svojim odlukama „unio dosta lošeg" u ono što je nastajalo. O Aliji Izetbegoviću govorio je nijansiranije, navodeći da „snosi dosta odgovornosti za mnoge stvari u BiH", ali i da razumije okolnosti u kojima je, bez velikog političkog iskustva, došao na najistaknutije mjesto u najtežem vremenu.

Njegovo razumijevanje BiH i procesa u SFRJ bilo je snažno povezano s Drugim svjetskim ratom, antifašističkom tradicijom i političkim naslijeđem ZAVNOBiH-a, čija je poznata poruka bila: „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego i srpska, i muslimanska, i hrvatska, ali i zemlja svih njezinih naroda i narodnosti." Značaj toga Dizdarević je posebno vezivao uz Deklaraciju o ljudskim pravima usvojenu u Mrkonjić Gradu. Upozoravao je da se vrijednosti ZAVNOBiH-a, poput zajedništva i multietničnosti, „svjesno potiskuju u zaborav". Deklaraciju je ocjenjivao kao dokument „najvišeg civilizacijskog dometa", koji je prethodio Općoj deklaraciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.

Bosna između ZAVNOBiH-a i Daytona

Sličan pogled na BiH iznio je i u razgovoru za berlinski dnevni list Tageszeitung 2021. godine. Kao jedan od ključnih događaja izdvojio je Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, kada je BiH uspostavljena kao ravnopravna republika. Tadašnje ustavno uređenje ocjenjivao je kao moderno i europsko, za razliku od dejtonskog, koje je utemeljeno na etnonacionalističkim teritorijima i negiranju ravnopravnosti građana.

Dizdarević je i u poznijim godinama ostao izrazito vezan za antifašističku tradiciju. Smatrao je pogrešnom odluku pojedinih svjetskih lidera da 2015. godine bojkotiraju paradu u Moskvi, „jer se obilježava povijesni značaj pobjede nad fašizmom, a ne aktualni politički odnosi među državama".

Deset godina ranije, međutim, sam je odbio otići u Moskvu po jubilarno priznanje ruske vlade. Razlog je bio to što je BiH na ceremoniji predstavljao tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH Borislav Paravac, koji se, kako su tada izvijestili mediji, deklarirao kao četnik. Dizdarević je rekao da mu nije palo na pamet da na obilježavanju pobjede nad fašizmom bude zajedno „s jednim fašistom".

„Odlazak čitave epohe"

Nakon odlaska u mirovinu i početka devedesetih, Dizdarević je ostao u opkoljenom Sarajevu, dijeleći sudbinu svojih sugrađana. Višedesetljetno političko iskustvo i neposredno poznavanje događaja koji su prethodili raspadu Jugoslavije pretočio je u nekoliko knjiga i memoarskih zapisa.

Među njima se posebno izdvaja „Od smrti Tita do smrti Jugoslavije", u kojoj analizira političku krizu, rast nacionalizma i procese koji su doveli do raspada zajedničke države. Autor je i knjige Vrijeme koje se pamti, kao i drugih memoarskih zapisa o političkim događajima kojima je i sam bio neposredni sudionik.

Svih sedam braće Dizdarević otišlo je u partizane. Prvi je u zloglasnom Jasenovcu stradao njegov brat, pjesnik Zija. Poslije su kao borci poginuli Nusret i Hasan. Potpredsjednik SABNOR-a BiH Nijaz Skenderagić napisao je na društvenim mrežama da je Dizdarević bio jedan od „posljednjih velikih svjedoka i sudionika antifašističke borbe". Opisao ga je kao diplomata i državnika, antifašista i čovjeka iznimne političke i životne mudrosti. Njegov odlazak, zaključuje Skenderagić, nije samo odlazak jednog čovjeka nego i „odlazak čitave epohe".

Raif Dizdarević preminuo je 2. rujna 2026. godine u Sarajevu, u stotoj godini života.