Iako Indija proteklih godina bilježi rekordne žetve, oko polovica djece u toj gigantskoj zemlji pothranjena je. Država, doduše, otkupljuje velik dio uroda, no riža i žito ne nalaze put do najsiromašnijih. Umjesto toga, milijuni tona plodova trunu pod vedrim nebom, kao što je to recimo slučaj u jednoj velikoj skladišnoj hali na ulazu u New Delhi.

Dupkom pune jutene vreće ovdje su naslagane do stropa. Njih štite jedino krov odozgo, palete odozdo te nadničari koji u uskim i mračnim prolazima između tornjeva vreća metlama tjeraju štakore i ostale štetočine. „Vani toliko ljudi gladuje, a ovdje trune toliko žita“, kaže nadničarka Savitri. „Vlada je odgovorna za to što nedostaje silosa. Mi činimo sve što možemo kako bismo zaštitili vreće, no nemoćni smo ako pada kiša, a one se nalaze na otvorenom.“

Trulo žito

Vani, na otvorenoj livadi, još je više vreća. Na tisuće. Dokle pogled seže. Naslagane su uredno i brižljivo, no prepuštene su na milost i nemilost paklenoj vrućini i monsunskim kišama. Dio njih ovdje je već četiri godine, potvrđuje jedan trgovac žitom na veliko. „Indija nije siromašna zemlja. Mi smo bez sumnje u mogućnosti da sami opskrbljujemo naše stanovništvo. Ali, političari su korumpirani i ne čine ništa. Žito trune, a ljudi gladuju. Zašto Indija ne izvozi višak uroda? Time bi novac počeo dotjecati u zemlju.“

Međutim, prodaja žita u inozemstvo po cijenama sa svjetskog tržišta sipanje je novca jer indijska država subvencionira svoju poljoprivredu. Određuje relativno visoke cijene za žitarice i rižu te otkupljuje velik dio uroda. Nakon višegodišnjih rekordnih žetava, državne zalihe žita teže preko 82 milijuna tona. Jedino Kina ima više na lageru. Ali, čemu služe sve te silne zalihe, ako su nedostupne milijunima gladnih Indijaca te nisu uskladištene na sigurnom? U indijska spremišta, koja su uglavnom u lošem stanju, stane tek oko 60 milijuna tona.

Sredstva za pomoć nestaju

„Trulo žito zločinačko je zapostavljanje siromašnih!“ Tako situaciju ocjenjuje stručnjak za hranu Devinder Sharma. Pritom indijska država godišnje izdvaja preko 13 milijardi američkih dolara za centralizirane programe pomoći kako bi siromašne opskrbila jeftinim osnovnim namirnicama poput pšenice i riže. No, Svjetska banka tvrdi kako polovica tih sredstava nestaje u napuhanom i korumpiranom sustavu za njihovu raspodjelu. Sharma zagovara radikalnu promjenu sustava – zahtijeva obrat od državno subvencionirane hiperprodukcije ka većoj odgovornosti na lokalnoj razini. „Moramo sačuvati svako zrno. Trebamo lokalan pristup proizvodnji, skladištenju i brizi za sigurnost hrane“, kaže Sharma. Također je podsjetio i na izjavu Mahatme Gandhija koji je rekao da zemlji poput Indije nije potrebna masovna poljoprivredna proizvodnja, već poljoprivreda od koje će seosko stanovništvo moći živjeti.