Deutsche Welle: Gospođo Bangert, kada govorimo o indogenim narodima, o koliko ljudi je pri tome riječ i o kojim zemljama?

Yvonne Bangert: Postoje razne procjene, a one se kreću između 350 i 400 milijuna ljudi. Polazimo od oko 7.000 različitih naroda koji žive na svim kontinentima. U Europi, za koju se često misli da nema svoj indogeni narodi, žive Sami i to prije svega u Norveškoj.

Zašto je ovim narodima potrebna posebna zaštita?

Oni su u pravilu ugroženi gubitkom zemlje. Pri tome se mora znati da se indogeni narodi osjećaju jako povezanima sa Zemljom, s tlom, prirodom od koje svi živimo. Oni često koriste termin Majke Zemlje, što govori dovoljno samo za sebe. Za njihovo preživljavanje, kako fizičko tako i spiritualno je jako važno da im je osigurana upravo zemlja na kojoj žive, kojom će moći sami upravljati i kontrolirati ju. No, upravo to postaje sve češće problem budući da su ta područja regija s najvećim rezervama nafte, plina, ugljena i urana, čega se žele dokopati svjetski koncerni. Oni često stoga moraju pružati otpor, braniti se i nemaju puno šansi. Oni uvijek kažu: „Naša zemlja je naš supermarket i naša kuhinja. Ako ćemo izgubiti našu zemlju, izgubit ćemo sve“.

Kako izgleda život ovih ljudi? Žive li oni povučeno, možda u rezervatima ili pak – ima li mnogo onih koji su se prilagodili životnom stilu u gradovima?

To je vrlo raznoliko; kod njih je situacija takva kao i kod ne-indogenih naroda. Primjerice, na području prašuma, u Amazoni, žive narodi u takozvanoj samovoljnoj izolaciji. Oni sasvim svjesno izbjegavaju kontakt s vanjskim svijetom. No, ima i onih, kao primjerice Huaorani u Ekvadoru ili Ašaninka u Brazilu, koji žive u oba svijeta. Među njima u međuvremenu postoji jedna mlada generacija koja je dobro obrazovana. Oni s jedne strane nastavljaju živjeti na tradicionalan način u zajednicama, a s druge strane, kao političari zastupaju interese svoje zajednice – čak i na međunarodnom polju. Mi kao Društvo za ugrožene narode, često dobivamo goste iz skupina indogenih naroda, oni dolaze u Njemačku i vrlo se kritično odnose prema projektima za pomoć i razvoj koji se odvijaju u njihovim zemljama.

Nadaju se da bi preko nas mogli doći u kontakt s političarima u Berlinu koji su važni u donošenju odluka koje se njih tiču.

Sporazum poznat kao ILO 169 trebao bi štititi indogene narode; narode koji žive u plemenima u neovisnim zemljama (područjima). Zašto su ovaj sporazum do sada ratificirale svega 22 države?

Pretpostavljamo da je jedan od glavnih razloga taj, da ako se predstavnike indogenih naroda prihvatilo kao ravnopravne partnere u pregovorima, da bi tada propali pojedini gospodarski projekti. Tako otvoreno naime argumentiraju čak i pojedini političari – čak i ovdje u Njemačkoj.

Njemačka do sada također nije ratificirala ovaj sporazum. Kako trenutno po ovom pitanju izgleda politička situacija?

Mi neumorno radimo na tome da Njemačka konačno ratificira ovaj sporazum. Pri tome ne mislim samo na Društvo za ugrožene narode već i saveze mnogih NGO-a (nevladinih udruga), crkvenih humanitarnih udruga kao i drugih skupina koje su se udružile kako bi zajednički s angažiranim i otvorenim političarima lobirale za ovu stvar. Već smo nekoliko puta bili pred samim ciljem, pred ratifikacijom, no onda je došlo do promjene vlade. No, imamo veliku podršku u SPD-u i stranci Zelenih i sigurno neće dugo proći do našeg novog pokušaja.

Što njemačka vlada trenutno čini kako bi zaštitila indogene narode?

Njemačka vlada navodi kako se na razini UN-a jako zalaže za indogene narode. I ja sam također uvjerena da se kolege žele založiti. No, unatoč tome nedostaje nam često signala da za ozbiljno uzimaju interese pogođenih. Primjerice, pogledajte primjer sporne brane Belo Monte u Brazilu – ovdje na plinovodima zarađuju i njemačka poduzeća, slično kao i kod plinovoda u Ecuadoru koje je sufinancirala WestLB banka. Ovi plinovodi su već nekoliko puta pucali prilikom čega je zagađena zemlja. No, radi se i o pregovorima o slobodnoj trgovinskoj zoni između Njemačke i Kanade i SAD-a – onaj tko zemni plin želi uvesti kao fracking, taj mora znati da se izvori ovih bušotina često nalaze na području na kojem žive indogeni narodi.

Pri Ujedinjenim narodima u New Yorku će se ove godine po prvi put održati Svjetska konferencija o indogenim narodima ( 22.-23.9.). Kako je došlo do toga?

Termin je određen tek sada zato što ove godine istječe druga Dekada UN-a za prava indogenih naroda. Riječ je dakle o jednoj vrsti zaključne konferencije na kojoj bi se trebala povući bilanca vezana za ciljeve u slijedećih 20 godina i njihove organizacije.

Što Vi očekujete od ove Konferencije? Koje su Vaše želje?

Glasnogovornici indogenih su već uoči Konferencije iznijeli kritike na račun organizacije. Oni su željeli ravnopravno sudjelovati u organizaciji, no sada čak neće sjediti niti na podijumu. Pri tome se radi o njihovim pravima. Jako su žalili i rekli da se osjećaju isključenima. No, to se ovoga puta tako dogodilo i mogli bismo to okrenuti na pozivitivno i nadati se da će se pronaći mehanizmi kojima će se nastaviti s radom prijašnjih Dekada. Do sada smo već imali neke mehanizme, no oni moraju biti poboljšani.