Hashtag #MeTwo, kojeg je pokrenuo aktivist Alij Can, sakuplja priče tisuća Nijemaca migrantskog porijekla - njihova iskustva sa svakodnevnim susretanjem s rasizmom u školama, na poslu i na ulici. Svim tim iskustvima je jedna stvar zajednička: ona pokazuju da, bez obzira na to koliko su te manjine integrirane u ovoj zemlji, njih još uvijek odbacuju mnogi Nijemci bez migrantskog porijekla. Ovaj nedostatak priznanja potvrđuje i nedavna studija instituta Ipsos: Samo 46 posto ispitanika u Njemačkoj bilo je mišljenja da Židovi mogu biti Nijemci- a samo 26 posto ispitanika smatra da neka osoba istovremeno može biti musliman i Nijemac.

Einsteinovim stazama

Pokretač #MeTwo kampanje bilo je povlačenje Mesuta Özila iz nogometne reprezentacije Njemačke i njegova dosta citirana izjava: „Ja sam Nijemac kada pobijedimo, ali imigrant kada izgubimo.” Özil je izgovorio ono što osjećaju mnogi pripadnici različitih etničkih i vjerskih manjina u Njemačkoj. Taj osjećaj vjerojatno su dijelili i pripadnici manjina prije nas.

Gotovo prije jednog stoljeća, 1922. godine, još jedan poznati Nijemac je došao do istog zaključka kao i Özil. Bio je to Albert Einstein. "Ako se dokaže moja teorije relativnosti, Nijemci će reći da sam Nijemac, a ako se moja teorija pokaže pogrešnom, Nijemci će reći da sam Židov." Čuveni fizičar je pred Francuskim filozofskim društvom u Parizu na Sorbonni iznio taj ambivalentni osjećaj, rekavši kako se to odnosi na tijekom desetljeća prošli kroz radikalan proces integracije - ali još uvijek nisu prihvaćeni.

Uz prosvijećenost i zakone o emancipaciji koji su uslijedili, polako je splašnjavala izolacija Židova, koja je određivala njihove živote više od tisuću godina u zemljama njemačkog govornog područja. Istodobno, uz stjecanje građanskih prava, Židovima je ponuđena integracija kao uvjet za sudjelovanje u društvenom životu. „Od toga neće biti ništa sve dok su Židovi Židovi, dok se obrezuju, oni civilnom društvu nikada neće postati više korisni nego što mu štete”, rekao je tada Immanuel Kant. Intelektualci 19. stoljeća - kao što su Humboldt, Herder i Hegel. – podržali su ravnopravnost Židova. Ipak, oni su također smatrali da se Židovi moraju radikalno promijeniti, čak i odreći svog judaizma, kako bi njihova integracija mogla uspjeti.

Integracija nije odricanje od samog sebe

Pod prosvjetiteljskim pritiskom na integraciju, mnogi Židovi su se odlučili za djelomično ili potpuno napuštanje vlastite tradicije. Bavili su se Kantom i Lessingom, oduševljavali pjesmama Goethea i Schillera, slušali Wagnerovu muziku. Svoj vlastiti jezik, studij Talmuda i svoju tradicionalnu klezmer muziku odjednom su smatrali zastarjelima. Nadajući se jednakosti, liberalni Židovi provodili su vjersku reformu u skladu s protestantskim standardima i odrekli se vlastitih tradicionalnih pogleda na poštivanje tradicionalnih prehrambenih propisa, obrezivanja i zakona šabata. U sinagoge su unosili orgulje; rabini su počeli propovijedati Božju riječ u skladu s načelima Schleiermacherove homiletike, protestantskog doktrine propovijedanja. Drugi su otišli i korak dalje te su konvertirali na kršćanstvo. Religijska promjena među Židovima u Europi događala se u 19. stoljeću: većina pripadnika židovske srednje klase u Berlinu je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće konvertirala na kršćanstvo

Iako je većina Židova vlastiti identitet potisnula ili čak posve odustala od njega, oni su i dalje smatrani "ostalima". Heinrich Heine bio je jedan od židovskih preobraćenika na kršćanstvo - ali i nakon njegovog konvertiranja bio je na meti antisemitske polemike. Iz tog razočaranja koje su Židovi osjećali naspram obećanja glede emancipacije, koncem 19. stoljeća je nastao politički cionizam.

Njegov glavni osnivač, austro-ugarski novinar Theodor Herzl je na početku bio zagovornik potpunog prilagođavanja i u masovnom prelasku mladih Židova na kršćanstvo je vidio rješenje. Njegov sin nije bio obrezan, a umjesto Hanuke u vlastitoj kući se slavio Božić. Tek 1895. godine, nakon antisemitske tirade mržnje protiv integriranog francuskog časnika židovskog porijekla Alfreda Dreyfusa, Herzl je morao shvatiti da potpuno prilagođavanje manjine nije dovoljno da stane na kraj mržnji. To ga je dovelo do zaključka da za Židove u Europi, s obzirom na rašireni antisemitizam, nema budućnosti i postao je zagovornik političkog cionizma.

I većinsko stanovništvo se mora integrirati

Stotinu godina nakon Herzla još uvijek se postavlja isto pitanje: tko pripada Njemačkoj? Naravno da iskustva iz 19. stoljeća i ona današnja nisu identična - ali uočljive su sličnosti. Antisemitizam nije nestao, uvjereni su mnogi Židovi koji su iznijeli svoja iskustva u #MeTwo kampanji. Muslimani, ljudi druge boje kože, Sinti i Romi, kao i pripadnici drugih manjina, koji se također javljaju za riječ u aktualnoj kampanji, ukazuju na to da nije dovoljno samo da se manjina integrira -i većinsko stanovništvo se također mora integrirati. Integracija uvijek ima dvije strane.

Armin Langer, rođen 1990., studirao je filozofiju i židovsku teologiju. Autor je knjige "Židov u Neuköllnu - moj put do suživota religija"