"1933. godine je počelo nacističko doba, tada sam imala osam godina. Tada su ljudi dobili hrabrost da nekoga vrijeđaju govoreći mu da je Židov. Ja na početku uopće nisam razumjela da je to nešto posebno", kaže Anita Lasker-Wallfisch. Govori čvrstim glasom: "Slušali smo njemačke klasike, učili jezike, komponirali glazbu. To je bilo tipično židovsko kućanstvo iz toga doba."

Anita je odrasla u Breslauu, gradu koji je "tada bio Njemačka, sada je Poljska i zove se Wroclaw". Ona se pojavljuje na ekranu u prirodnoj veličini u Njemačkom tehničkom muzeju u Berlinu. Trepće, okreće glavu, cupka nogom. Kada se  u mikrofon postavi pitanje, programi za prepoznavanje jezika i baze podatak reagiraju u vrlo kratkom vremenu i daju odgovor. To djeluje kao razgovor.

Projekt je prvo predstavljen medijima prije nekoliko tjedana i učenici od osmog do 13. razreda mogu joj postavljati pitanja. Preduvjet je da poznaju temu iz nastave i da bude nazočan voditelj.

94-godišnja Anita Lasker-Wallfisch je preživjela koncentracijski logor Auschwitz - kao čelistica u djevojačkom orkestru - i 1945. godine su je iz logora Bergen-Belsen oslobodili Britanci. Nakon rata je preselila u Englesku gdje se udala za pijanista Petera Wallfischa i dobila dvoje djece. Već godinama govori o svojim iskustvima, često u školama, a 2018. godine je govorila i u njemačkom Bundestagu.

"Nikad više nismo vidjeli moje roditelje"

Sjeća li se prve deportacije iz Breslaua? U trenutku kada se postavi to pitanje na ekranu se pojavljuje slika i Anita Lasker-Wallfisch odgovara s uzdahom: „Da." U sobi je potpuna tišina dok ona priča o svojoj majci, glazbenici, svom ocu, odvjetniku i javnom bilježniku, kojima su u travnju 1942. godine rekli da se u roku od 24 sata moraju prijaviti za transport.

„Željeli smo ostati zajedno. Onda je moj otac rekao mudre riječi: 'Ostanite. Vi niste na popisu. Tamo kamo mi idemo nećete zakasniti.' I u tome je zaista imao pravo. Nikada više nismo vidjeli moje roditelje.“ Nakon neuspjelog pokušaja bijega ona i njezina sestra Renate su najprije završile u zatvoru, a 1943. su deportirane u Auschwitz.

Više od 1.000 pitanja na njemačkom jeziku je postavljeno ovoj čelistici u ožujku 2019. godine - uživo. Sedam dana je odgovarala na pitanja o svom životu, svojim iskustvima u vrijeme nacističkog terora. Odgovori su snimljeni u jednom televizijskom studiju u Londonu. Četiri godine ranije je to već bila uradila na engleskom jeziku.

U Tehničkom muzeju u Berlinu sada se do lipnja odvija prva probna faza interaktivnog svjedočenja Zaklade USC Shoah na njemačkom jeziku. Projekt financira Zaklada „Sjećanje, odgovornost i budućnost" (Erinnerung, Verantwortung und Zukunft, EVZ). Sam postupak je složen. Test bi trebao pomoći u tome da stalno ponavljana pitanja, formulirana na drugačiji način, svaki put dobiju najbolji mogući odgovor. Što je više pitanja postavljeno, to je program bolji. U Tehničkom muzeju s njegovom raznolikom publikom se želi doseći široka javnost.

Interaktivna svjedočenja kako bi mladi ljudi mogli postaviti pitanja

Skoro 55.000 video intervjua s preživjelima Holokausta i drugih genocida u brojnim zemljama i na različitim jezicima je prikupila Zaklada Shoah koju je osnovao redatelj Steven Spielberg. Među njima je i svjedočenje Anite Lasker-Wallfisch. Cilj projekta je: sačuvati njihova iskustva za kasnije generacije.

Ipak, kako mladi ljudi mogu ubuduće postavljati vlastita pitanja? 2015. godine je počelo snimanje za „Dimensions in Testimony": interaktivna svjedočenja koja reagiraju na pitanja.

Hologrami za trodimenzionalni susret još uvijek ne postoje. No, kamerama se ipak snima iz svih perspektiva kako bi se za svaki slučaj mogao omogućiti i trodimenzionalni prikaz.

Prve snimke su napravljene na engleskom, španjolskom, ruskom i hebrejskom. Većina od dosadašnja 24 svjedočenja su u muzejima u SAD-u, dva su u Švedskoj, a španjolsko svjedočenje u argentinskom Buenos Airesu.

Svjedočenje jedne osobe koja je preživjela masakr u kineskom gradu Nankingu - na mandarinu - je ostalo u tamošnjem mjestu sjećanja. Tri druga svjedoka su u međuvremenu preminula.

"Svjedočenja na njemačkom i drugim jezicima kao što su poljski, švedski i talijanski su hitno potrebna", kaže Karen Jungblut, direktorica Global Initiatives pri Zakladi USC Shoah.

„Nisam u masovnoj grobnici“

Pitanja za njemački intervju s Anitom Lasker-Wallfisch su napravljena s mladima iz Njemačke. U SAD-u često pitaju: „Jeste li susreli Hitlera", kaže Karen Jungblut. U Njemačkoj je, kako ona kaže, drugačije. Tu radije pitaju: „Što mislite o Njemačkoj?" ili „Jeste li oprostili?".

Na ovo posljednje pitanje Anita Lasker-Wallfisch odgovara: „Može se nastaviti dalje, ali oprostiti? Kako se može nešto takvo oprostiti?!“ Njezin glas postaje glasniji: „Ne može se oprostiti ono što se ovdje dogodilo. Ja nisam dragi Bog. Ja nisam ugušena plinom. Nisam u masovnoj grobnici. Ja nemam pravo oprostiti.“

Ona kaže da se nada da „tragedija Holokausta neće potpuno nestati iz sjećanja za 100 ili 200 godina. Bilo je to dno na koje su ljudi pali koje je, vjerujem, bilo jedinstveno."