Nakon nedavnih državnih komemoracija za ajatolaha Alija Hameneija, koji je 28. veljače poginuo u američkim i izraelskim napadima, u Iranu započinje novo političko razdoblje.

Njegovim pokopom završila je era ajatolaha. Njegov nasljednik je Modžtaba Hamenei, drugi sin dugogodišnjeg vođe revolucije. Za nasljednika je imenovan još 8. ožujka, no dosad se nije pojavio u javnosti te je izostao čak i s državnih komemoracija održanih u čast njegova oca. Njegovim imenovanjem postao je treći vrhovni vođa Islamske Republike od revolucije 1979. godine.

Smjena na vrhu vlasti rezultat je dubokih institucionalnih promjena koje su se odvijale tijekom gotovo četiri desetljeća vladavine Alija Hameneija.

Prema ocjeni stručnjaka za Iran i političkog analitičara Reze Talebija, Ali Hamenei postupno je iz temelja promijenio strukture moći Islamske Republike.

„Za razliku od ajatolaha Ruholaha Homeinija, koji je nakon revolucije uspostavio sustav utemeljen na revolucionarnom legitimitetu i vlastitom autoritetu, Ali Hamenei počeo je taj sustav temeljito preoblikovati“, rekao je Talebi u razgovoru za DW.

Tijekom posljednjih 37 godina utjecaj vjerskih autoriteta i šijitskih vjerskih škola na ključne političke odluke postupno je smanjivan. Njihovo mjesto preuzele su sigurnosne institucije, ured vrhovnog vođe te političke i vojne mreže povezane s njim.

Izostanak trojice bivših predsjednika

Te su promjene izmijenile i ulogu izabranih institucija. Prema Talebijevoj analizi, predsjednički izbori postupno su se pretvorili u natjecanja unutar unaprijed zadanog političkog okvira. Predsjednici različitih političkih usmjerenja mogli su ostaviti vlastiti pečat i provoditi određene unutarnjopolitičke prioritete, no u strateškim područjima poput vanjske politike, nuklearnog programa i regionalne politike raspolagali su tek ograničenim prostorom za djelovanje.

Tijekom šestodnevnih državnih komemoracija za ajatolaha Alija Hameneija nije se pojavio nijedan od trojice bivših predsjednika Islamske Republike – Hasan Rohani, Mahmud Ahmadinedžad i Mohammad Hatami – kao ni brojne druge vodeće osobe političkog sustava.

Umjesto njih, u središtu pozornosti bili su predstavnici sigurnosnog aparata, osobito zapovjednici Revolucionarne garde, kao i aktualni predsjednik Masud Pezeškijan. To pokazuju službene fotografije.

Za Pezeškijana se smatra da je u dobrim odnosima s Modžtabom Hameneijem. Imao je ključnu ulogu u pregovorima o okončanju rata s Iranom.

Rat, koji je započeo 28. veljače američkim i izraelskim napadima na Iran, nakon gotovo šest tjedana završio je krhkim primirjem, nakon čega je uslijedila faza pregovora. U izjavi koja se pripisuje Modžtabi Hameneiju, a koju su prenijeli iranski državni mediji, navodi se da je on „u načelu“ zastupao drukčije stajalište. Na kraju je ipak pristao na pregovore.

U izjavi se navodi da je svoju suglasnost dao nakon što je predsjednik Pezeškijan, u svojstvu predsjednika Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, zajamčio da će „štititi prava iranskog naroda i interese Osovine otpora“ te za to preuzeti odgovornost.

„Samouvjerena Revolucionarna garda"

Uz Pezeškijana, važnu ulogu u pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama imao je i Mohammad-Bager Galibaf, bivši zapovjednik Revolucionarne garde i sadašnji predsjednik parlamenta.

SAD i Iran su 14. juna/lipnja 2026. dogovorili nacrt okvirnog sporazuma (Memorandum of Understanding – MoU), koji je trebao poslužiti kao temelj za daljnje pregovore o sveobuhvatnijem sporazumu. No nakon najnovije eskalacije u Hormuškom tjesnacu američki predsjednik Donald Trump doveo je u pitanje nastavak pregovora s Teheranom.

„Iran članak 5. Memoranduma o razumijevanju (MoU) tumači tako da formulacija ‘the Islamic Republic of Iran will make arrangements’ znači da samo Iran smije donijeti potrebne odluke za ponovno otvaranje prolaza“, napisao je na platformi X Hamidreza Aziz, politolog i stručnjak za iransku vanjsku i sigurnosnu politiku.

Iran kontrolu nad Hormuškim tjesnacem smatra jednim od svojih najvažnijih strateških pregovaračkih aduta te stoga nastoji spriječiti uspostavu alternativnih pomorskih ruta – primjerice kroz omanske teritorijalne vode i uz sudjelovanje Sjedinjenih Država ili međunarodnih organizacija – bez iranskog pristanka.

U eskalaciji sukoba sa SAD-om Revolucionarna garda ima presudnu ulogu. Prema mišljenju Modžtabe Nadžafija, istraživača novih političkih i društvenih pokreta koji živi u Francuskoj, upravo je rat između Sjedinjenih Država, Izraela i Irana dodatno ojačao samopouzdanje Revolucionarne garde kao političke i društvene snage.

Jačanje tvrdolinijaša

Kriza nije dovela do toga da umjerene političke snage – poput pristaša bivšeg predsjednika Hasana Rohanija, koji je 2015. potpisao nuklearni sporazum – steknu veći utjecaj.

„Svjedočit ćemo unutarnjem nadmetanju unutar Revolucionarne garde, a budući politički smjer oblikovat će se upravo oko te osi“, rekao je Nadžafi u razgovoru za DW. Prema njegovoj procjeni, tvrda jezgra vlasti trenutačno ne vidi razlog da umjerenijim političkim snagama izvan tog krugaučini veće ustupke.

Hoće li tvrda jezgra vlasti unutar Islamske Republike slijediti Modžtabu Hameneija i pod njegovim vodstvom redefinirati svoj politički smjer ili će Modžtaba Hamenei, za kojeg se prema izvješćima navodi da je teško ranjen, i sam postati instrument tih centara moći, tek će se pokazati.