Stručnjaci za energetiku suglasni su u jednom: ako bi se situacija u Iranu otrgla kontroli, to bi imalo ogromne posljedice po globalna tržišta nafte i financija. Naime, Iran proizvodi četiri puta više nafte nego Venezuela, objašnjava energetski stručnjak Andreas Goldthau.

„Iran je treći najveći proizvođač unutar OPEC-a, a njegova proizvodnja zadovoljava otprilike četiri posto svjetske potražnje. Venezuela proizvodi svega oko jedan posto. Procjenjuje se da skoro dva milijuna barela iranske proizvodnje ide u izvoz, dok je u Venezueli riječ o svega oko 350.000 barela. Izostanak iranske proizvodnje bi se, dakle, znatno jače osjetio na svjetskim tržištima", naglašava direktor Willy Brandt School of Public Policy na sveučilištu u Erfurtu.

U slučaju Irana, dodatnu ulogu uvijek igra i strah od regionalnog sukoba u Perzijskom zaljevu. „U toj regiji se nalazi oko 50 posto svjetskih rezervi nafte, a trećina globalne proizvodnje nafte odvija se na Bliskom istoku. Zbog toga politička događanja u Iranu znatno snažnije utječu na tržišta nego što je to slučaj s Venezuelom", kaže Goldthau.

Prema podacima OPEC-a, Venezuela raspolaže najvećim rezervama nafte na svijetu, procijenjenima na oko 303 milijarde barela (jedan barel iznosi 159 litara). No uglavnom je riječ o teškoj nafti, koja se može eksploatirati i rafinirati samo uz pomoć posebne tehnologije. Veliki dio tih rezervi nalazi se u teško pristupačnom pojasu Orinoca.

Silazna spirala u Venezueli

Iran, poput Venezuele, trpi posljedice međunarodnih sankcija usmjerenih na njegovu naftnu industriju. Pristup suvremenim tehnologijama za eksploataciju je ograničen, održavanje je skupo zbog nedostatka rezervnih dijelova i slabih investicija. Osim toga, sektor je u državnom vlasništvu, što otežava priljev stranog kapitala, objašnjava Andreas Goldthau.

To se odnosi i na preradu: „Rafinerije u zemlji ne proizvode naftne derivate koji bi ispunjavali standarde kvalitete zapadnih kupaca. Pored sankcija, to je i posljedica napada SAD-a i Izraela na iransku naftnu infrastrukturu, takozvani midstream."

U naftnoj i plinskoj industriji pod pojmom „midstream" podrazumijevaju se transport, skladištenje i početna prerada sirove nafte i prirodnog plina nakon eksploatacije. Prema definiciji američkog udruženja GPA Midstream Association, tvrtke iz tog sektora osiguravaju efikasnu logistiku i stabilno snabdijevanje, neovisno o oscilacijama u proizvodnji kao što su one u Venezueli ili Iranu.

Unatoč svim problemima, iranski naftni sektor se pokazao kao iznenađujuće otporan, barem kada je riječ o obujmu proizvodnje, kaže Goldthau. Istina, proizvodnja nafte nikada više nije dostigla razinu iz razdoblja prije revolucije 1979. godine, kada je iznosila oko šest milijuna barela dnevno. Ali „nakon što je tijekom 1980-ih pala na dva milijuna barela, proizvodnja se ponovo stabilizirala i danas iznosi nešto više od četiri milijuna barela dnevno".

Državni prihodi su, međutim, i dalje pod snažnim pritiskom. Iran godinama mora prodavati naftu uz popuste kako bi pronašao kupce. Neophodne investicije u naftni sektor zato izostaju.

Siromaštvo unatoč energetskom bogatstvu

Situacija je usporediva s Venezuelom: loša energetska infrastruktura dovodi do toga da Iran, unatoč ogromnom energetskom bogatstvu, ima sve veće probleme s osiguravanjem jeftinih energenata za stanovništvo, dok energetske subvencije gutaju sve veći dio državnog proračuna. Posljedice su gospodarska kriza, pad vrijednosti valute, hiperinflacija i prosvjedi u velikim dijelovima zemlje.

Jedan scenarij mogao bi biti posebno opasan za vladajuće mule u Teheranu. Ako bi se radnici u iranskom naftnom sektoru pridružili prosvjedima, situacija bi za režim postala vrlo ozbiljna. Još uvijek nije jasno je li do nemira došlo u provinciji Khuzestan, najvažnijoj regiji za proizvodnju nafte, a za sada nema ni naznaka pada izvoza sirove nafte, prenosi američki magazin Fortune.

No ako bi naftni radnici slijedili poziv Reze Pahlavija, sina bivšeg šaha koji živi u egzilu u SAD-u, i stupili u štrajk posljedice bi bile teško predvidive. Godine 1978. naftni štrajkovi doveli su do toga da je monarhija pala u roku od nekoliko mjeseci, a šijitski klerik ajatolah Homeini preuzeo vlast.

Ako bi Islamska Republika propala, odnos snaga u regiji bi se dramatično promijenio. „Najbolji ishod bio bi potpuna promjena vlasti. Najgori ishod bio bi dugotrajan unutarnji sukob i nastavak vladavine sadašnjeg režima", upozorava Mark Mobius, američki investicijski pionir na tržištima u razvoju Azije.

Cijena nafte od 120 dolara?

Ako bi iranska proizvodnja izostala, cijena nafte bi kratkoročno snažno porasla, ali bi srednjoročno drugi proizvođači popunili prazninu koju Iran ostavlja. Također bi mogle biti aktivirane strateške rezerve Međunarodne agencije za energiju, što bi smirilo tržište, smatra Andreas Goldthau.

No on vidi veći problem u tome što bi „iranski akteri mogli prenijeti sukob na regiji". Blokada Hormuškog tjesnaca, kroz koji se transportira više od 25 posto nafte kojom se trguje morskim putem, mogla bi, prema procjenama investicijskih banaka poput Morgana, katapultirati cijenu nafte na čak 120 dolara po barelu.

Osim toga, moglo bi doći do napada na postrojenja za eksploataciju ili preradu nafte u iranskom susjedstvu, što bi se također odrazilo na tržišta nafte. A pošto se kroz Hormuški tjesnac odvija oko 20 posto svjetske trgovine ukapljenim zemnim plinom (LNG), sukob u regiji mogao bi dovesti i do rasta cijena plina u Europi, upozorava Goldthau.