DW: Je li sporazum o atomskoj energiji dobitak za obje strane?

Olli Heinonen: Mislim da će Iran, kada je riječ o atomskoj energiji, u idućih nekoliko godina biti zemlja u razvoju i da će nakon 10 ili 15 godina raspolagati s još više atomskih resursa. Ako pogledamo atomski program onda Iran, u najmanju ruku u tom stadiju, nije promijenio svoj kurs. I dalje obogaćuje uran i dozvolio je malo više pristupa svojim postrojenjima. Međutim, iznenađen sam da će Iran tek za nekoliko godina ratificirati dodatni protokol. Kada je riječ o kontroli mislim da postoje stvari koje su dobre i koje će poboljšati pristup članovima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Također dobivamo sigurnost da Iran svoje nuklearne kapacitete neće koristiti u vojne svrhe. Međutim, u sporazumu ima nedostataka, kao što je recimo pristup mjestima koja nisu navedena.

Upravo ste spomenuli deficite. Zašto je Zapad pristao na taj sporazum? Je li postojala alternativa?

To su najbolji uvjeti koji su se mogli isposlovati. Pitanje je jesu li prerano odobrili taj sporazum ili ne? Ne znamo ništa o atmosferi koja je vladala tijekom pregovora i razloge za postizanje dogovora. Zbog toga možemo samo nagađati. Međutim, postoje stvari koje bih rado želio vidjeti, kao što je npr. da se razjasni pitanje pristupa postrojenjima koje je ranije dogovoreno. Moramo misliti na to da je postignut jedan politički dogovor. Nije to sporazum o neširenju. Ali, on ima odgovarajuće posljedice. Ono što se sada događa je da postižemo sporazum sa zemljom koja se ne pridržava svojih sigurnosnih obveza. To će utjecati na buduće slučajeve nuklearnog širenja i na duže vrijeme za cijelu regiju.

Govorimo o pojmu „ upravljani pristup“ određenim vojnim postrojenjima. Znači li to da će inspektori, kao i u prošlosti, moći vidjeti samo ono što im žele pokazati Iranci?

Mislim da u tom kontekstu taj pojam razumijemo pogrešno. Svaki pristup postrojenju članovima IAEA će biti upravljan. U jedno atomsko postrojenje se ne može tek tako ući. Postoje osnovna pravila i IAEA ima pristup određenim mjestima. Kada je riječ o „upravljanom pristupu“, u praksi to znači da poduzetnik smije prikriti određene dijelove koji recimo otkrivaju tajne informacije koje nemaju veze sa zaštitnim mjerama IAEA-a, sve dok IAEA svoje zaštitne mjere bez problema ne privede kraju. Takvu vrstu pristupa smo imali 2003. godine kada smo bili na nekoliko mjesta, među kojima i u postrojenju Parhin. Tamo su postojali dijelovi uređaja koji su imali vojni karakter. Oni su bili prekriveni. To je iz naše perspektive bilo u redu jer smo tražili sasvim druge stvari. Dakle, to nije nikakav neobičan dogovor.

Možete li nam na temelju Vašeg iskustva reći koliko će inspektorima u Iranu biti teško provjeriti i prikupiti informacije?

Na početku će to za njih biti veliko opterećenje jer se istovremeno događa više stvari. Iran će rasklopiti centrifuge i infrastrukturu pojedinih dijelova Natansa i Fordova. Ako to namjeravate prebaciti na drugo mjesto i podrediti IAEA-ovom kontrolnom sustavu, onda to zahtijeva dosta posla. Osim toga postoji diskusija s pogledom na moguće vojne dimenzije. Istovremeno se moraju potvrditi prestanci određenih aktivnosti. Kako bi obavio posao koji se od njega zahtijeva, IAEA mora u određeno vrijeme i na određeno mjesto poslati određene ljude. To naravno neće biti izvodivo bez suradnje Irana.

Olli Heinonen je 27 godina bio zamjenik glavnog direktora Međunarodne atomske agencije IAEA u Beču i šef odjela za mjere sigurnosti.