Vojno su se sjedinjene Američke Države povukle sa sjevera Sirije, diplomatski su još uvijek prisutne. Nakon razgovora s potpredsjednikom SAD-a Mikeom Penceom turski predsednik Recep Tayyip Erdogan je pristao na petodnevni prekid vatre. Doduše, kurdske snage imaju drugačiju predodžbu od Ankare o tome što prekid vatre znači, ali on je utanačen i to na američku inicijativu. Nije jasno hoće li se prekid vatre poštovati. Isto tako nije jasno vidi li Bijela kuća misiju potpredsjednika kao uvod u novi angažman Washingtona ili samo želi izbjeći dojam prebrzog povlačenja iz regije. Sigurno je jedino da su Sjedinjene Američke Države svoj angažman do te mjere reducirale da je to izazvalo lančanu reakciju koja je sa sobom donijela novu konfiguraciju saveza i centara moći. Ni jedna zemlja u regiji ne pokazuje tako jaku volju kao Iran da iskoristi ukazanu šansu.

Novo samopouzdanje

Raketni napad na rafinerijska postrojenja Saudijske Arabije izveden je 14. rujna. SAD i Saudijska Arabija optužili su Iran da stoji iza napada. Iran je to demantirao, ali sumnje Washingtona i Rijada su ostale. Najstarije izraelske dnevne novine „Haaretz" donijele su analizu u kojoj stoji: „Iran je napao Saudijsku Arabiju ne samo zato što ima novu politiku ili novo oružje, već i zato jer vidi da Trump svojim saveznicima neće dati ozbiljnu podršku." Labavljenje saudijsko-američkog vojnog savezništva je odavno nagoviješteno. Izgleda da je Iran točno predvidio da će se američka flota u Golfskom zaljevu držati po strani. Teheran je vrlo dobro shvatio da je Saudijska Arabija dobrim dijelom izgubila naklonost američkog Kongresa zbog ubojstva novinara Jamala Khashoggija kao i zbog rata u Jemenu.

Bez koncepta za Siriju

Iran pažljivo prati i slabosti Amerikanaca u Siriji. Teheran smatra kako je očigledno da Washington nema koncept za Siriju i da ima prevelike želje. Pod predsjednikom Obamom je SAD htio svrgnuti s vlasti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Istovremeno je htio pobijediti „Islamsku državu“ i druge terorističke skupine. A kao daleki cilj je zacrtana makar početna demokratizacija Sirije.

Bijela kuća je, međutim, previdjela da je veliki broj džihadista bio u Asadovim zatvorima. Kada je Asadu zaprijetila opasnost od ustanka 2011. on je džihadiste pustio iz zatvora i tako prisilio SAD da se posveti borbi protiv njih. Iran je postupio sasvim drugačije u odnosu na Sjedinjene Države. „Ako Rusija i Iran izgledaju kao pobjednici, to je prije svega zbog toga jer su slijedili vještu strategiju“, piše jedan analitičar u vašingtonskom časopisu „Foreign Policy" i dodaje: „Rusija i Iran su od početka imali jasan, ograničen i provediv cilj – da sačuvaju Asada na vlasti."

Ograničenje je izgleda bilo razumno. Asad je još uvijek na vlasti. A Rusija i Iran su prisutni u Siriji, ona se bez njih jedva može zamisliti. Prisutni su i kao poprilično vidljivi politički akteri u Asadovoj predsjedničkoj palači.

I Damask odlučuje

Tamo se sluša njihova riječ pri donošenju odluka koje imaju značajnog utjecaja i na Europu. Kako će se Asad odnositi prema sirijskom stanovništvu? Tko će biti izložen pritisku, a tko ostavljen na miru? Kako će se ophoditi prema Kurdima koji su ga zamolili za zaštitu od Turske? Hoće li imati obzira prema njima ili će zauzeti oštar kurs jer su godinama držali pod svojom kontrolom sjever zemlje? Za stotine tisuća ljudi će od odgovora na ova pitanja ovisiti odluka hoće li krenuti na put u Europu ili ne.

Doduše, Iran je samo uvjetno poželjan kao moćni pokrovitelj u Siriji. S druge strane, Teheran je pokretačka snaga demonizacije Izraela, a na tom polju bi se uskoro mogao aktivirati i Asad. Propagiranje mržnje prema židovskoj državi pokazalo se kao dugotrajni, pouzdani instrument zbijanja vlastitih redova.

Poziv na dijalog

Zbog svoje vojne snage Iran si može priuštiti miroljubiv odnos prema susjedima. „Želimo biti prijatelji sa svim zemljama regije", izjavio je iranski ministar za naftu prije nekoliko dana i dodao: „Naš neprijatelj se nalazi izvan Bliskog istoka." Pri tome je mislio na SAD. Doduše, mali broj arapskih država bi mogao preuzeti tako ekstreman stav. Ali neke od njih su u posljednjih nekoliko mjeseci i tjedana možda intenzivnije razmišljale o tome hoće li njihovi djelomice dobri odnosi s Amerikom i ubuduće biti takvi. Ako rezultat tog preispitivanja bude takav da odnosi sa SAD-om neće biti kao do sada ili će biti samo djelimice dobri, onda bi se te zemlje mogle preorijentirati. Iran bi u tom slučaju stajao na raspolaganju kao partner.