Nakon 47 godina provedenih u inozemstvu, iranski glazbenik Bijan Mortazavi vratio se u domovinu. Mortazavi je jedan od najpoznatijih iranskih violinista, pjevača i skladatelja. U srpnju 2026. nastupio je sa svojom čuvenom bijelom violinom na završnoj ceremoniji Svjetskog prvenstva u nogometu, zajedno s Njujorškom filharmonijom.

Na snimkama koje su on i njegova supruga objavili na društvenim mrežama može se vidjeti kako se par šeće gradom. Prolaznici srdačno pozdravljaju glazbenika i žele mu dobrodošlicu.

U Iran se, nakon otprilike dvadeset godina provedenih u egzilu, vratio i pjevač Mohsen Namjoo. Taj međunarodno poznati izvođač eksperimentalne perzijske glazbe spaja tradicionalno perzijsko pjevanje i poetske tekstove s elementima bluesa, rocka, jazza i folka.

Namjoo je 2009. godine u odsutnosti osuđen na pet godina zatvora presudom suda u Teheranu. Između ostaloga, optužen je za vrijeđanje svetih mjesta i ismijavanje stihova iz Kurana. Svoj povratak u Iran objasnio je u videosnimci željom da provodi više vremena s obitelji i prijateljima.

Povratak kao politički instrument

U četvrtak, 27. kolovoza, ministar kulture i islamskog vodstva Abbas Salehi izjavio je u intervjuu za list „Farhikhtegan" da je njegovo ministarstvo sastavilo popise s imenima više od 100 istaknutih Iranaca koji žive u inozemstvu. Cilj je, kako je rekao, ukloniti prepreke za njihovo putovanje u Iran ili povratak u zemlju.

Čak i „kritičari Islamske Republike" mogu se vratiti u zemlju u bilo kojem trenutku, naglasio je Salehi. Povratak umjetnika pritom ne mora značiti da će nastupati u Iranu – oni mogu samo posjetiti zemlju.

Odvjetnik za ljudska prava Sina Yousefi u razgovoru za DW upućuje na međunarodno pravo, posebno na članak 12. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, čiji je potpisnik i Iran. Prema tom dokumentu nikomu se ne smije proizvoljno uskratiti ulazak u vlastitu zemlju. To pravo ne može biti uvjetovano stupnjem lojalnosti građanina prema vlasti.

„Ideja da se pronađu određene poznate osobe, za koje su prije svega reformisti vjerovali da su samo u manjoj mjeri prešle crvene linije, a zatim da ih se pridobije na suradnju ili vrati u zemlju, nije nova", kaže etnomuzikologinja Sepideh Raisadat u razgovoru za DW. Raisadat se godinama bavi poviješću i razvojem perzijske glazbe.

Kao međunarodno priznata izvođačica klasične perzijske glazbe, ona povezuje umjetnički rad sa znanstvenim istraživanjem. U doktorskoj disertaciji bavi se životom iranskih pjevačica od 1979. godine.

Između kontrole i otpora

„Revolucija u Iranu 1979. godine bila je revolucija protiv glazbe. Glazba je spadala među crvene linije", kaže Raisadat. Ona pritom upućuje na izjave vođe revolucije ajatolaha Ruholaha Homeinija, koji je već u srpnju 1979. javno označio glazbu štetnom za društvo i zahtijevao njezino potpuno ukidanje.

U obraćanju zaposlenicima na Radiju „Darya" 21. srpnja 1979. godine navodno je glazbu nazvao „izdajom zemlje" i „izdajom mladeži". Nekoliko dana poslije iranski list „Keyhan" citirao je Homeinija kako govori da je glazba „poput droge" i da mora biti potpuno iskorijenjena.

Tijekom iransko-iračkog rata od 1980. do 1988. godine glazba se ipak vratila u obliku revolucionarnih i vjerskih pjesama. Koristila se i za poticanje osjećaja nacionalnog ponosa i pripadnosti. Ni ženski glas nije bilo moguće potpuno potisnuti iz javnog prostora. „Nisu mogli ukloniti čak ni ženski glas. Ženski glas vratio se kroz zborsko pjevanje", kaže Raisadat.

Međutim, sukob između države i glazbe se nastavio. Godinama na iranskoj televiziji nije bilo dopušteno prikazivanje glazbenih instrumenata. Na ulicama su instrumenti oduzimani ili uništavani. Glazbenici su se gotovo usuđivali nositi ih sa sobom. Neki su ih skrivali u automobilima.

„Kada kod kuće slušate zabranjenu glazbu, to je politički čin. A kada su žene počele pjevati, i to je postao politički čin", kaže Raisadat.

I razvoj iranske pop glazbe bio je dio tog političkog i kulturnog napetog odnosa. „Nova domaća pop glazba počela se producirati kao konkurencija glazbi iz Los Angelesa", kaže Raisadat.

Istodobno su društvene mreže tijekom proteklih deset godina sve više dobivale na važnosti. One nisu u potpunosti pod nadzorom vlasti i zbog toga imaju velik utjecaj. Danas je ta promjena posebno vidljiva među mladima: mlade žene sviraju gitaru bez marama i javno nastupaju.

Glazba kao izraz prosvjeda

Raisadat primjećuje posebno zanimljiv razvoj među obiteljima mladih koji su ubijeni tijekom masovnih prosvjeda krajem prosinca 2025. i u siječnju 2026. godine. Prosvjedi su počeli 28. prosinca 2025., a sigurnosne snage nasilno su ih ugušile. Organizacije za ljudska prava izvješćuju o tisućama ubijenih prosvjednika, ali točan broj nije poznat zbog gotovo potpune blokade informacija.

„Najvažnije što smo vidjeli tijekom ovih godina jest način na koji su obitelji stradalih u prosvjedima koristile glazbu. To je u potpunoj suprotnosti sa šijitskom tradicijom i našom poviješću", kaže Raisadat.

Na nekim sprovodima obitelji su obred žalosti pretvorile u novi oblik prosvjeda. Umjesto vjerskih pjesama čula se glazba, a članovi obitelji pjevali su i plesali uz nju. Time su svjesno napravili kontrast tradicionalnim vjerskim obredima žalosti.

„Glazba je postala oružje: ožalošćeni su mogli sami uspostaviti vezu s njom, a istodobno je bila u suprotnosti s onim za što se politički sustav zalaže", kaže Raisadat i dodaje: „I ples u bijeloj odjeći postao je izraz tog otpora."