„Rat će se završiti neposredno nakon izbora za Kongres, jer Iran više ne može izdržati“, rekao je američki predsjednik Donald Trump 9. rujna novinarima. Trump je predstojeće izbore nazvao „jednim od najvažnijih izbora u povijesti naše zemlje“ i ponovno opravdavao rat protiv Irana. Rekao je da je naredio napade kako bi spriječio razvoj iranskog nuklearnog oružja. Istovremeno je obećao da će cijene nafte pasti čim Sjedinjene Američke Države pobijede u ratu.

Izbori za Kongres SAD održat će se 3. studenog 2026. godine. Rast cijena benzina i energenata u SAD-u mogao bi postati politički problem za republikance predsjednika Trumpa. Mnogi Amerikanci osjećaju posljedice većih cijena na benzinskim pumpama. Njihov daljnji rast mogao bi utjecati na raspoloženje birača.

U srijedu, 9. rujna 2026. godine, cijena sirove nafte referentne marke Brent ponovo je premašila 100 američkih dolara po barelu (159 litara). Razlog je najnovije zaoštravanje konflikta između Irana i SAD-a oko strateški važnog Hormuškog moreuza. U petak, 11. rujna 2026. godine, objavljeno je da su Hutiji u Jemenu, saveznici Irana, preuzeli kontrolu nad tjesnacem Bab el Mandeb između Crvenog mora i Adenskog zaljeva. To bi moglo dodatno pojačati pritisak na svjetsko tržište energenata.

Prema navodima američke vlade, oružane snage SAD-a uništile su 8. rujna pet iranskih tankera za prijevoz sirove nafte. Akcija je uslijedila kao odgovor na dva napada iranske Revolucionarne garde, koja je navodno balističkim raketama napala američki ratni brod.

„Iran očigledno i dalje smatra eskalaciju kontroliranim sredstvom za pregovore pod pritiskom, a ne ciljem samim po sebi“, kaže stručnjak za Bliski istok Mohamed Ghaedi u razgovoru za DW. Profesor na Odjelu za političke znanosti Sveučilišta George Washington opisuje iransku strategiju kao oblik kontrolirane eskalacije. „Iran pokušava nametnuti Sjedinjenim Državama dodatne troškove uoči izbora za Kongres. Istovremeno, pritisak ne smije biti toliki da se Washington osjeti primoranim ući u sveobuhvatan rat. To objašnjava zašto je broj raketa ispaljenih na američke ratne brodove bio relativno mali.“

Iran želi pokazati da je sposoban ugroziti američke oružane snage i ometa pomorski promet u regiji. Istovremeno, sukob bi trebao ostane ispod praga koji bi mogao izazvati znatno snažniju reakciju Washingtona.

Povratak na memorandum?

Iz iranske perspektive, povratak na lipanjski Memorandum iz Islamabada očigledno bi bio poželjna opcija. To je krajem kolovoza naglasio predsjednik Masud Pezeškian na samitu Šangajske organizacije za suradnju u Biškeku. Iran će se vratiti Memorandumu ako i Sjedinjene Američke Države ponovno budu ispunjavale svoje obaveze, rekao je.

U Teheranu, međutim, izgleda raste svijest o tome da je malo vjerojatno da će se Washington uskoro vratiti tom sporazumu. Ghaedi ukazuje na jednu od ključnih prepreka: „To je prva odredba sporazuma, koja podrazumijeva povlačenje Izraela iz Libanona, što Teheran prije izraelskih izbora smatra malo vjerojatnim.“

Izbori za 26. saziv Knesseta, izraelskog parlamenta, održat će se 27. listopada 2026. godine, nepuni tjedan dana prije izbora za Kongres SAD. U Teheranu mnogi promatrači očigledno računaju na to da će se o daljem razvoju sukoba odlučivati tek nakon ovog izbornog ciklusa.

Reuters je 2. rujna izvijestio da visoki savjetnici predsjednika Trumpa vrše pritisak da se eskalacija ograniči prije izbora u studenom. Kako se navodi, strahuju od političke štete po republikance. Istovremeno se u Bijeloj kući razmatra mogućnost proširenja vojnih akcija nakon izbora. Ipak, ostaje otvoreno pitanje hoće li zaista doći do nove eskalacije. U međuvremenu će ekonomski pritisak na Iran vjerojatno biti sve veći.

Ekonomski pritisak i politički ustupci

Iranski ekonomist Ahmad Alavi, koji živi u Švedskoj, upozorava u razgovoru za DW da ekonomski pritisak ne treba automatski izjednačavati s političkim ustupcima.

„Ako rukovodstvo Islamske Republike zaključi da cilj pritiska nije da promijeni njegovo ponašanje, već da oslabi ili sruši vlast, moglo bi procijeniti da su ustupci veća prijetnja njegovom opstanku i da umjesto toga pribjegne intenziviranju vojnih aktivnosti“, kaže Alavi. Teheran bi, prema njegovim riječima, prije bio spreman na ustupke ako bi postojala mogućnost stvarnog smanjenja pritiska i pouzdan kanal za pregovore.

Oman i nekoliko zaljevskih država u međuvremenu ponovno nastoje pronaći diplomatsko rješenje. Prema pisanju Financial Timesa, ministri vanjskih poslova zaljevskih država planiraju se idućih dana sastati sa svojim iranskim kolegom u omanskom gradu Salali. Cilj razgovora koje je pokrenuo Oman je postizanje sporazuma kojim bi se privremeno osigurala komercijalna plovidba kroz strateški važan moreuz. Za takav sporazum, međutim, vjerojatno bi bila potrebna suglasnost Washingtona, pošto Sjedinjene Države nastavljaju pomorsku blokadu Irana.

Istovremeno, rukovodstvo u Teheranu u javnosti i dalje pokazuje čvrst stav. „Nastavit ćemo rat do konačne pobjede“, izjavio je Ali Nikzad, potpredsjednik parlamenta, 9. rujna na jednom događaju, odgovarajući na pitanja novinara.

I Hosein Mohebi, glasnogovornik Revolucionarne garde, izjavio je 8. rujna da SAD mora „potpuno obustaviti rat“ i odustati od novih prijetnji ako želi okončati sadašnju situaciju. Istovremeno je zaprijetio sveobuhvatnijom reakcijom Revolucionarne garde ako se napadi nastave.

Revolucionarna garda je 10. rujna objavila video-snimak koji, prema iranskim navodima, prikazuje zapljenu američkog bespilotnog podvodnog plovila tipa Anduril Dive-LD u Hormuškom tjesnacu. Prema tim navodima, plovilo je bilo angažirano u tajnoj misiji čišćenja mina.

Što će se dogoditi nakon izbora za Kongres?

Prema procjeni Ghaedija, razvoj događaja u velikoj mjeri ovisit će od ishoda izbora u Sjedinjenim Američkim Državama. Bez obzira na to, Iran nema mnogo interesa da sukob podigne na znatno viši nivo eskalacije, smatra on.

Ako demokrati preuzmu kontrolu nad Kongresom i pokušaju ograničiti Trumpovo vođenje rata, Teheran bi mogao postupati još opreznije. Iransko rukovodstvo vjerojatno će željeti izbjeći sve što bi u SAD-u moglo dovesti do stranačkog jedinstva, odnosno do situacije u kojoj bi izvršna vlast imala široku podršku obje stranke.