Posljednje četiri noći spavao je u jednom parku. U Beogradu, 3.700 kilometara daleko od kuće. Sada se raduje da će uskoro barem imati krov nad glavom - u jednom izbjegličkom centru. Njegovo je ime Arash. "Rođen sam i odrastao u Teheranu, jednako kao i moji prijatelji." Arash i njegova četiri mlađa prijatelja su u Beograd stigli prije nekoliko dana. "Mi smo se odlučili napustiti Iran i prvo smo otišli u Tursku. Od tamo smo nastavli dalje do Srbije, jer je od tuda lakše doći do Europske Unije."

Građani Irana mogu bez vize putovati u Tursku i zbog toga je ta zemlja za mnoge mlade Irance koji pokušavaju doći do Europe prva stanica na njihovom putu. Od tamo avionima putuju dalje za Srbiju. Od studenog 2017. oni, naime, mogu bez viza putovati i u tu zemlju, kandidatkinju za članstvo u Europskoj Uniji. Objašnjenje srpskih vlasti: time se želi poticati turizam i olakšati dolazak investitora iz Irana.

Nove mogućnosti putovanja

To je stvarno i funkcioniralo: sve je više Iranaca oduševljeno novom mogućnošću putovanja. Veliki udio u tome ima Rozbeh Roozbahani. Taj poznati iranski fotograf putovao je prošle jeseni po Srbiji i sa svojim pratiteljima na socijalnim mrežama je dijelo brojne slike "netaknutih ljepota jugoistočne Europe". Njemu najdražu fotografiju iz te serije, koja je ujedno imala najveći uspjeh, snimio je, međutim, njegov prijatelj: ona pokazuje jednu stariju ženu koja je spontano zagrlila i poljubila Roozbahanija, jer ju je on podsjetio na njenog sina poginulog u ratu.

"Srbija je trenutno vrlo popularna kao turistička destinacija", kaže Somayeh. Ova mlada žena radi u jednoj turističkoj agenciji u jednom elitnom kvartu u Teheranu. "Naše mušterije dolaze s različitih strana, s Tajlanda, iz Dubaija, Indije, Kine. Oni se raduju što sada bez vize mogu putovati u jugoistočnu Europu." Ti radoznali i putovanjima skloni Iranci dio su, međutim, jednog relativno tankog sloja imućnih koji si takve izlete u za njih egzotične krajeve mogu priuštiti. Arash i njegovi prijatelji ne spadaju u tu grupu.

U potrazi za nekim boljim životom

Jaz između siromašnih i bogatih je u Iranu vrlo dubok. Stopa nezaposlenosti iznosi, prema navodima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), više od dvanaest posto, a prema procjenama je nezaposlenost mladih najmanje dvostruko viša. Privredno, socijalno i političko nezadovoljstvo je veliko, posebno među mladima. Arash i njegovi prijatelji Afshin, Mehran i Saeed kažu usto da im je u Iranu život "nekako bio u opasnosti".

Afshin se predstavlja kao pripadnik zajednice Gonabadi derviša, što znači da pripada jednoj religijskoj manjini. Oni su u Iranu izloženi pritiscima i diskriminaciji, često ne smiju čak ni studirati. "Moj je život u opasnosti, ja sam morao napustiti zemlju, tvrdi Afshin. A njegov prijatelj Saeed za sebe kaže: "Svi znaju kako mi u Iranu živimo. Nema slobode. Zbog jednog pearcinga meni su htjeli odrezati uho. Za mene tamo nema budućnosti." Ti mladići žele samo jedno - neki normalan, bolji život, izvan svoje domovine.

"Javna je tajna da u ovom parku i u okolnim ulicama ima puno krijumčara ljudi", kaže Stevan Tatalović iz beogradske humanitarne organizacije "Info Park". Njeni članovi pomažu migrantima u nastojanjima da nekako dođu do zemalja na sjeveru Europe. Prema informacijama "Info Parka", u Srbiju je od uvođenja bezviznog režima došlo oko 6.000 iranskih "turista". No, veliki broj njih uopće se nema namjeru vratiti u domovinu.

U slijepoj ulici

"Oni dolaze kao turisti i onda pokušavaju uspostaviti kontakt s krijumčarima ljudi koji bi ih onda trebali odvesti do njihovog konačnog cilja", kaže Tatalović. No, taj plan nije uvijek uspješan. Broj državljana Irana koji u Srbiji mjesečno podnose zahtjev za dodjelom azila je od studenog 2017. u stalnom porastu: s tadašnjih 290, do 431 osobe u ožujku ove godine. Među tim potražiteljima azila su i Arash i njegovi prijatelji. Zbog toga sada mogu službeno spavati u jednom izbjegličkom centru - u Preševu na jugu Srbije.

"O Srbiji ovi ljudi iz Irana malo što znaju. Jedino što svi znaju je da im za dolazak u zemlju nije potrebna viza", kaže Stevan Tatalović. "A usto su i vrlo dobro informirani kako se moraju predstaviti da bi dobili azil. Najčešće govore o političkom progonu ili ugroženosti zbog pripadnosti određenoj religijskoj grupi. A tu su također LGBTQ osobe. Ali, kada ih se malo detaljnije pita, mnogi od njih ne uspijevaju vjerodostojno predstaviti svoju ugroženost. To je jedan od razloga zbog kojih se većina tih zahtjeva za dodjelom azila odbije", objašnjava Stevan Tatalović, aktivist iz beogradske humanitarne organizacije "Info Park".