Kasno je popodne na jugu Teherana, sunce se polako spušta iza kapije Velikog bazara. Par koraka dalje na malenom podestu stoji Mohammad Rostami. U rukama drži veliki plakat sa svojim likom jer je on jedan od preko sedam tisuća kandidata koji se natječu za mjesto u parlamentu Irana.

Gužvu pred bazarom koristi kako bi svratio pažnju mogućih birača: „To činim jer sam uvjeren kako se izborna borba treba voditi samo s vlastitim novcem", kaže nam Rostami. Oko njega se sakupila šačica građana, desetak ljudi se raspituje tko je taj čovjek.

Čak i takav minimalistički izborni nastup je rijetkost jer se inače jedva može uopće vidjeti nekakva predizborna borba. Velikih manifestacija gotovo uopće nema, a na tih nekoliko jedva da itko dolazi. Ima izbornih plakata, ali građani jedva obraćaju pažnju na njih. Kad se raspitujemo po bazaru, mnogi nam kažu kako nemaju uopće namjeru izaći na birališta. „Ja sam uvijek izlazio na izbore", kaže nam jedan muškarac u prodavaonici kebaba. „Ali to više ne činim." Još jasniji je drugi prolaznik: „Ići na izbore? Onda mogu odmah dati da mi odsjeku i ruke i noge. Vijeće čuvara (Islamske revolucije) je već odavno odredilo tko smije nastupiti, a tko ne."

Mnogo priče da se ipak ništa ne kaže

Doista je od oko 16 tisuća kandidata koji su željeli postati zastupnici već unaprijed odbijeno njih oko 9.000 – neki od odbijenih su čak i sadašnji zastupnici u parlamentu. Za ostalih sedam tisuća kandidata su ljudi jedva ikad čuli, a i kandidati malo čine da se to promijeni.

Te večeri četiri kandidata reformske struje održavaju konferenciju za novinare. Takvi reformatori se smatraju kao političari koji teže nešto liberalnijoj Islamskoj Republici, a mnogi koji su odbijeni su bili iz njihovih redova. Ova četiri kandidata koji su ipak nekako prihvaćeni su pozvali novinare u jednu malenu dvoranu. Postavljeno je tridesetak stolica, služi se čaj i pecivo. Kandidati se upuštaju u složene detalje jednog zakona protiv korupcije, ali i nakon što svi kažu što su htjeli reći, još uvijek nisu rekli niti riječ o tome što pak oni sami zastupaju i što bi htjeli promijeniti u njihovoj domovini. To ne piše čak ni na njihovom izbornom plakatu: stoji samo natpis „Moramo raditi zajednički" – ma što to moglo i trebalo značiti.

Na tanjuru je još samo krumpir

Pritom ima mnogo toga što muči Irance: privreda je već neko vrijeme na koljenima, američke sankcije su dovele do drastičnog pada vrijednosti nacionalne valute. Novaca je sve manje i čak neke svakodnevne stvari su postale nedostupne: „Tu ljudi dobro razmisle koliko često još mogu kupovati meso. Najčešće se na tanjuru nađe tek krumpir", kaže nam jedan prodavač na tržnici. 37-godišnjak ne želi reći svoje ime, njegov brat ga upozorava kako mu je bolje da uopće ne razgovara s novinarima.

Ipak nam još kaže kako njegovi zaposlenici još jedva spajaju kraj s krajem. „Neki moraju posegnuti za onim što su uštedjeli kako bi još uopće kupili benzin", kaže nam. Jer u Iranu je vlada prošle godine racionalizirala gorivo: svaki vlasnik automobila smije kupiti 60 litara benzina mjesečno. Ako mu treba više od toga, mora platiti trostruku cijenu.

Nedaleko stoji i jedan četrdesetogodišnjak u svojoj trgovini. Police su prepune potkošulja, pidžama i muškog donjeg rublja. Ali trgovina je inače – prazna. „Prošle godine se naš posao skoro prepolovio", žali se trgovac koji također ne želi vidjeti svoje ime u medijima. „Skoro će kod nas Nova godina i dosad su mušterije često kupovale i po pet košulja. Danas će možda kupiti još samo jednu." On i njegova obitelj su protekle mjesece živjeli od ušteđevine, ali ni nje više nema. Kako će biti dalje, to više ne zna.

„Ništa se neće promijeniti"

Hoće li biti bolje kad bude izabran novi parlament? Sažaljivo nas gleda i šutke se okreće popravljati već odavno uredno složeno rublje: tako nešto glupo može pitati samo stranac i netko tko ništa ne zna o Iranu. A njemu je bolje da drži jezik za zubima, Čuvari revolucije sve doznaju.

Među svojima i u krugu poznatih naravno da se govori o luksuznim autima koji prolaze Teheranom i koje ne muči racionalizacija benzina. O zastupnicima i političarima koji žive u luksuzu i koje ni ne zanima kako je njima „tamo dolje". A njima je iz dana u dan sve teže. Nakon što je šutio, ipak odgovara: „Ja neću izaći na izbore. Zašto bih? Ionako se ništa neće promijeniti."