Prvi posao odnosi se na nabavku 300 jedinica nikla 63. Taj element emitira elektrone i zato se koristi kao upaljač za atomske bombe. Zapravo postoji i civilna namjena tog elementa - u detektoroma za dim ali je riječ o niklu sa prevelikim udiom izotopa a da bi se instalirao na plafone ureda. Njega je južnokorejska tvrtka Kyung-Do Enterprises prodala iranskom poduzeću Partoris za nešto manje od 100.000 dolara - iako je u tom slučaju iranska tvrtka čak upotrijebila izmišljeno ime kako bi zamela tragove. Drugi se posao odnosi na takozvane "Tritium Targets". Oni se upotrebljavaju u izvorima neutrona i mogu poslužiti za lančanu reakciju u atomskom oružju. I ti "Targetsi" su zapravo "dual-use", dakle produkt koji se može koristiti i za vojne i za civilne svrhe ali već i takvi proizvodi su nedostupni Teheranu. Upravo zato jer kontrolori Međunarodnog ureda za atomsku energiju ne vjeruju muslimanskim vođama u Iranu, već je odavno - zapravo - na snazi embargo i na "Dual use" proizvode za Iran. Zato su se i u ovom slučaju iranci sjetili svojih južnokorejskih partnera koji su to kupili kod Francuza i onda prodali Irancima za oko 33.000 dolara. Stručnjaci se slažu kako je to pretjerana cijena - ali to su pravila ovakve trgovine kada francuzi vjerojatno ni ne znaju, kamo je otišao njihov proizvod.

A upravo se Europljani najviše trude nagoditi se sa Teheranom da za legaliziranu pomoć Iranu u njegovom civilnom atomskom programu onda Teheran pristane na potpunu kontrolu njegovih atomskih postrojenja. Amerikanci su u tome mnogo restriktivniji i već i ovaj slučaj žele iznjeti pred Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih Naroda.