Irski ministar financija Michael Noonan je tijekom svog zadnjeg govora o državnom proračunu citirao pjesnika Williama Bultera Yeatsa: "Preduga žrtva može pretvoriti srce u kamen." Irski porezni platiše i primatelji socijalne pomoći jako dobro znaju što to znači. Od 2008. godine njihova država mora konsolidirati svoj proračun koji je bio potpuno ispao iz tračnica. I za 2014. su državni izdaci srezani, a davanja državi povećana, sedmi put po redu. Još uvijek je irska država, naime, u deficitu od 4,8 posto. Ali prvi put je ostvaren mali plus - prije nego što se obračunaju kamate na državni dug.

Viši porezi, veća nezaposlenost, masovno iseljavanje

Takozvane "ispravke" u čitavom tom razdoblju štednje penju se na ukupnu svotu od 30 milijardi eura - a ona odgovara skoro dvije trećine ukupnih izdataka države prije krize. Irska u svojim naporima nema premca. Njezini građani plaćaju novouvedena socijalna davanja državi i porez na objekte u kojima stanuju. Povišen je porez na primanja, državni namještenici plaćaju dodatni mirovinski doprinos. Klica irskog financijskog kolapsa nalazila se u prenapuhanom građevinskom sektoru i tržištu nekretnina. Kada su se oni urušili, povukli su za sobom u propast i domaće banke. Stopa nezaposlenosti je munjevito porasla za četiri posto i iznosila je 15 posto - a bila bi još veća da deseci tisuća Iraca nisu pobjegli od krize - u inozemstvo.

Slom bankovnog sektora je irske porezne platiše stajao ukupno 64 milijarde eura. Taj teret je bio kap koja je prelila čašu i natjerala Irsku da se u prosincu 2010. "skloni" pod zaštitni kišobran Trojke: Europska unija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond "hranili" su irsku kreditima tri godine. Ali su zauzvrat tražili strogu državnu politiku štednje koja je postala poznata kao "austerity" (strogost, oštrina).

Nema novca za "šoping"

Zahvaljujući izvoznom sektoru kojim dominiraju uglavnom multinacionalni koncerni irsko gospodarstvo se ponovno počelo osovljavati na noge. Ali potrošnja i kupovna moć građana su još uvijek "u nokautu": u međuvremenu preko 12 posto privatnih dužnika s hipotekama kasni s otplatom svojih rata više od tri mjeseca. A od zaduženih obitelji i mase nezaposlenih se ne može očekivati da budu raspoloženi za veliko trošenje. Unatoč tome, čini se da bi Irska 15. prosinca mogla izaći iz zaklona zaštitnog kišobrana - i od njega se osloboditi. Državna blagajna je napunjena s 25 milijardi eura, a taj iznos "za slučaj nužde" pokriva kreditne potrebe Irske za iduću godinu. A Dublin više nije ni jako ovisan o nepredvidivim tržištima.

Sve se, međutim, u prosincu neće samo od sebe promijeniti na bolje. Štedljivi proračun visi kao Damoklov mač i nad 2015. Irsko stanovništvo je do sada iznenađujuće strpljivo podnosilo sve muke. Njihov bijes je usmjeren u prvom redu na neodgovorne bankare koji su velikim dijelom prouzročili cijeli problem. A niti jedan od njih do sada nije završio u zatvoru. I političari tada vladajuće Fianna-Fail-stranke su još prilično nepopularni. Njih je ministar koji potpisuje trenutačna rezanja Brendan Howlin prozvao kao krivce za krizu. Nikome, kaže on, politika štednje nije dio ideološkog programa: "Politika štednje je ono što nam je jedino preostalo kad nas je Fianna-Failova vlada svojom politikom odvela u propast i natjerala da ponovno, kao u vremenima gladi, tražimo utočište u inozemstvu." Njegova usporedba je predrastična, njegove optužbe prejednostavne, ali irskoj mladeži i irskim obiteljima nije lako.