U vrijeme Prvog svjetskog rata, irski pokreti za neovisnost su bili na vrhuncu. Britanski odgovor na tu političku i oružanu borbu su bili zakoni čiji je cilj bio da se irski otoci decentraliziraju ali da im se ne dozvoli da postanu neovisni. Prvi planovi da se u Dublinu sazove jedinstveni parlament za čitav otok, propali su zbog otpora sjevernoirskih unionista. Oni su htjeli ostanak u Velikoj Britaniji. Poslije toga su postavljena dva parlamenta i nastale su Sjeverna Irska i Južna Irska koja je bila kratkog vijeka. Poslije trogodišnjeg rata za neovisnost, vlada u Londonu je priznala poraz. Tako je 1922. Južna Irska izašla iz okvira slobodne irske države i nije više bila dio Velike Britanije.

Kada je utvrđivana granica između dva otočna dijela, nisu bile u prvom planu geografske osobitosti, nego političko opredjeljenje stanovnika pojedinih regija, tako da je granica ponekad sjekla pojedine općine. To je potom ublaženo stvaranjem neke vrste minijaturne preteče Šengenske zone – stanovnicima je 1923. dozvoljen prelazak unutarirske granice bez putovnice što se tada zvalo Common Travel Area. Jer, ljudi su, kako bi iz jednog sela stigli u drugo, često morali više puta prelaziti granicu koja je pola povučena u cik-cak liniji. Osim toga, grofovija Donegal na sjeveru otoka je s preostalim dijelom Republike bila povezana uskim koridorom; oni koji su odatle išli u druge dijelove Republike, radije su išli poprijeko – preko Sjeverne Irske.

Bilo je teških vremena

Na granici dugoj 499 kilometara postoji ukupno 300 graničnih prijelaza raznih veličina. Oni su uređeni tako da ljudi često ni ne primjećuju da su prešli granicu. Ploče s porukom dobrodošlice, po kojima se vidi nalazi li se putnik u Velikoj Britaniji ili u Republici Irskoj, su rijetke. No granica nije uvijek bila tako nevidljiva: kada je 1969. došlo do eskalacije nasilja u sjevernoirskom sukobu, uzduž granica su raspoređeni britanski vojnici. Granica je osigurana kako bi se spriječilo ilegalno doturanje oružja u Sjevernu Irsku iz tajnih skladišta u Republici Irskoj.

Britanska vojska je zatvorila manje granične prijelaze, uništila prilazne putove i digla mostove u zrak. Masivno ograničavanje kretanja je revoltiralo mnoge stanovnike regije i samo podgrijalo tamošnji nacionalizam. U jednoj studiji o predstojećem izlasku Velike Britanije iz Europske unije, znanstvenici sa Sveučilišta u Belfastu su razgovarali sa stanovnicima graničnog područja o njihovim nekadašnjim iskustvima. „Sjećam se da sam, da bih prevalio put koji je pod normalnim okolnostima iznosio četiri milje, tada morao prevaliti 22 milje zbog zatvorenih putova i mostova. Tada je bilo vrlo teško živjeti – britanska armija nas je baš maltretirala".

Nova faza na pomolu

I pored dogovora iz 1923. o slobodnom putovanju, robni promet je u toj regiji uvijek bio ograničen. U početku su carinske postaje imale zadatak ograničiti protok određenih vrsta robe. Ali, zbog englesko-irskog trgovinskog rata 30-ih godina, uvedene su carine na poljoprivredne proizvode; nešto kasnije, i na ugljen i čelik. Mjere vlada u Londonu i Dublinu su nanijele veliku štetu pograničnim općinama. Krijumčarenje robe i trgovina na crno su uzeli maha.

Trgovinski rat je završen 1936. I pored toga, granične kontrole su ostale. One su nastavljene čak i kada su Republika Irska i Velika Britanija 1973. istodobno stupile u Europsku ekonomsku zajednicu koja je bila preteča EU-a. Kontrole su ukinute tek u siječnju 1993. otvaranjem zone zajedničkog Europskog tržišta. S obzirom na to Velika Britanija napušta Europsku uniju, ta faza slobodnog putovanja i trgovine bi uskoro mogla biti okončana.