Atraktivne žene imaju svijetlu kožu. To je još uvijek široko rasprostranjeni ideal ljepote, koji mnoge žene širom svijeta slijede ili misle da ga moraju slijediti - nije rijedak ni i u regijama u kojima žive pretežno ljudi tamnije boje kože.

"Standard ljepote u našem društvu je biti bijel", kaže aktivistica Khawla Ksiksi, suosnivačica grupe "Glasovi crnih žena Tunisa" ("Voices of Black Tunisian Women"), opisujući stav prema životu mnogih žena u svojoj zemlji. "Crne žene su izložene pritisku da se oslobode kovrča na kosi i posvijetle kožu kako bi ih društvo prihvatilo i kako bi se prilagodile njegovim standardima", izjavila je Ksiksi za zakladu Thomson Reuters.

Ovaj ideal se vrlo često prenosi unutar obitelji. Na primjer, kada majke savjetuju kćerke da koriste izbjeljivač za kožu. "Ako se neka mlada žena namjerava udati, od nje se očekuje da bude svijetle puti", pojašnjava Suzan Kim Otor iz platforme "Defyhatenow" svakodnevno ustaljeno ponašanje u Južnom Sudanu u izjavi za TV postaju „Al-Jazeera". „Ako ona ne koristi izbjeljivač, primijetit će da će njeni prijatelji loše govoriti o njoj."

U međuvremenu je Južni Sudan postao neovisna zemlja, čija populacija je velikim dijelom kršćanska. Ali kulturološko i ideološko naslijeđe prošlosti ima uticaja i nakon 2011. kada se ova zemlja uspješno odcijepila od većinski muslimanskog Sudana. Tada vladajući režim Omara al-Bashira, koji je svrgnut 2019. godine, nametao je arabizaciju i islamizaciju. To je također imalo indirektan utjecaj na ženske ideale ljepote. Biti crn smatralo se kao manje "šik".

Samokritička rasprava među muslimankama

Vlastita slika tamnoputih žena samo je jedno od nekoliko tema o kojima se ponovo govori u arapsko-muslimanskom svijetu nakon nasilne smrti Afroamerikanca Georgea Floyda krajem svibnja. U duhu "Black lives matter", mnogi aktivisti u regiji postavljaju samokritično pitanje specifično za arapsko-muslimanski rasizam.

Ova rasprava se u međuvremenu vodi čak i u Njemačkoj. "U dijelovima muslimanske zajednice u ovoj zemlji postoji u najmanju ruku ozbiljno suočavanje s vlastitim rasizmom", kaže Eren Güvercin, novinar, autor i član savjetodavnog odbora "Alhambra udruženja", koje je ovoj temi nedavno posvetilo jednu internetsku raspravu.

"Uzroci rasizma, antisemitizma i drugih oblika grupne ksenofobije u većini slučajeva su isti", rekao je Güvercin u intervjuu za Deutsche Welle. „Kroz umanjivanje vrijednosti i dehumanizaciju drugoga, trebala bi se demonstrirati vlastita superiornost." Taj osjećaj, prema njegovim zapažanjima, katkad čak ide ruku pod ruku s čistom savješću: "Neki muslimani misle da frazama poput: musliman ne može biti rasist ili antisemit, taj problem mogu jednostavno gurnuti pod tepih. Samokritički diskurs se tada brzo promatra kao izdaja vlastite kulture i povijesti", kaže Güvercin.

Rasizam - također kolonijalni uvoz

Čista savjest, na koju Güvercin aludira, barem se dijelom odnosi na europsku kolonijalnu povijest, koja je započela Napoleonovim osvajanjem Egipta 1798. Tijekom kolonijalnog razdoblja Arapi su se podvrgnuli normama europske kolonizacije, izjavila je britansko-sudanska umjetnica Rayan El Nayal u razgovoru za online-magazin "SceneArabia". Taj poriv za usvajanjem stranih normi, kako kaže, prisutan je i danas." Tako su Arapi počeli mrziti vlastitu boju kože ili vlastitu kulturu", kaže ona, ocrtavajući mehanizme ovog kompliciranog odnosa prema samome sebi.

To često, kako je dodala, ima utjecaj na odnose između Arapa ili muslimana svjetlije puti prema onim tamnoputima. Nije rijetkost da se prvi, ističe ona, osjećaju superiornim. "Mi smo moderni, ali ti ljudi to nisu", kaže El Nayali. Tamnoputi ili crni sugrađani omalovažavaju se tim duboko ukorijenjenim stereotipima, a izrazi poput "sluga" ili "rob" uobičajeni se u svakodnevnom jeziku građana arapskih zemalja.

Naslijeđe robovlasništva

To svakako ima i druge korijene koji sežu još dublje: stoljećima su gotovo sva arapska društva trgovala robovima, koje su deportirali iz subsaharske Afrike, kako bi ih prodavali europskim trgovcima ili ih sami prisiljavali na rad. "Od dinastije do dinastije, iz stoljeća u stoljeće ropstvo je postalo muslimanska stvarnost", piše alžirski antropolog Malek Chebel u svojoj obimnoj studiji pod nazivom „Robovlasništvo u islamskom svijetu" ("L'esclavage en terre d 'Islam", 2007).

Hijerarhija o kojoj se ne govori, ali koja se osjeća i do danas često određuje odnose između pripadnika različitih populacijskih grupa u dijelovima arapskog svijeta. Na primjer, u Egiptu, pripadnici tamnopute nubijske etničke grupe često se tretiraju kao građani drugog reda. I tamo, kako je za online-magazin "Egipatske ulice" izjavila povjesničarka Amina Elbendary, postoji tradicionalna veza između boje kože i pripadnosti određenom društvenom sloju, a koja je nastala tijekom povijesti. "To je i tada značilo da tamna boja kože pripada radnoj ili uslužnoj klasi."

Raznolika rasistička iskustva

Kao i u gotovo svim dijelovima svijeta, i u arapskom svijetu se rasizam danas pojavljuje u vrlo različitim oblicima. Najdrastičniji primjer je porobljavanje afričkih migranata od  kriminalnih bandi u Libiji, ali diskriminacija se događa i u svakodnevnom životu. Jedna tuniska aktivistica nedavno se požalila na internetskom portalu DW-a Qantara.de zbog toga što, primjerice, taksisti odbijaju voziti tamnopute putnike ili što obitelji ne odobravaju mješovite veze ili takozvane mješovite brakove. U Libanonu su tako dobrostojeći građani osoblje iz Etiopije, koje je radilo u njihovim domaćinstvima, tijekom ekonomske krize uzrokovane pandemijom, izbacivali jednostavno na ulicu, često im i ne isplaćujući ono što su zaradili.

Tamnoputa glumica i redateljica Maryam Abu Khaled je na jednom dobro posjećenom videu na Instagramu govorila o svakodnevnim iskustvima s rasizmom u Palestinskim Autonomnim Područjima. Često iza toga, kako kaže, nije stajalo otvoreno i uvredljivo neprijateljstvo, već nepromišljena upotreba rasističkih stereotipa. Ona je doživjela da roditelji upozoravaju svoju djecu na preveliko izlaganje suncu kako kasnije ne bi izgledali "poput Maryam". U videu komičarske grupe "Datteltäter", tamnoputi muslimani u Njemačkoj izvještavaju o diskriminaciji - u Njemačkoj uopće, ali i unutar vlastite zajednice.

Novinar i aktivist Eren Güvercin iz "Alhamra društva" ima jasno formirano mišljenje o tome kako se rasizam u muslimanskim zajednicama može i mora prevladati: „Kada se kao musliman otvoreno govori o tome i ne šuti. I kada se samokritično govori o islamskoj historiji - i ne pribjegava njenom romantiziranju".