Poput većine transrodnih osoba, i Elena svoju ispovijest započinje priznanjem da se u vlastitom tijelu oduvijek osjećala kao stranac. Umirovljenica iz Sarajeva prisjeća se nelagode koju joj je u djetinjstvu pričinjavalo svakodnevno odijevanje u mušku odjeću. „Ja sam cijeli život čeznula da budem žensko. Kopirala sam djevojčice, slijedila sam djevojke. Nisam imala žensku odjeću i veš, koje sam kao dijete nerijetko krala sa štrikova. Gledala sam kako su djevojčice lijepo odjevene, kako se razvijaju u djevojke, te sam čeznula i plakala."

Naša sugovornica otkriva da je kao 23-godišnjakinja potražila rješenje u braku sa ženom. No, ono što je djelovalo kao rasplet, zapravo je bio tek zaplet njene životne priče: „Mislila sam da će me s njom to proći, da ću postati pravi muškarac. No, ona me nije pridobila kao što žena može pridobiti muškarca. Poslije 16 ili 17 godina smo dobili sina. Ona je znala da sam ja feminizirana osoba, ali to joj nije smetalo. Kada sam krenula s tranzicijom, prije tri godine, okrenula se protiv mene. Događalo se da spremi hranu za sebe i sina, a za mene ne. Ne mogu se dovoljno zahvaliti Bogu što me je sin prihvatio."

Za razliku od većine osoba koje svoj rodni identitet definiraju u adolescenciji, Elena je tranziciju započela u 62. godini života. Razlog je, tvrdi, ranija neinformiranost o konceptu transrodnosti, ali i kriza koja joj je zapravo pomogla da napravi prve korake. „Jedne noći sam se probudila u pola tri ujutro, otišla na WC, mislila sam da je u pitanju srce. Međutim, shvatila sam da su u pitanju hormoni. Nisam imala ništa od svoje ženske odjeće i obukla sam odjeću svoje supruge. Odmah sam zaspala kao malo dijete. Sutra sam kupila najosnovnije – ženski veš, a kasnije sam nabavila suknje i cipele. Ne bi bih nikome poželjela tih dvadeset mjeseci kontinuiranog stresa koji sam imala. Padala sam na koljena, tražeći od Boga smrt."

Najteže je bilo, kaže naša sugovornica, gledati djevojke koje šeću Ferhadijom – glavnim sarajevskim šetalištem u centru grada. Jednom je, tvrdi, pobjegla u najbliži haustor, plačući što ne može izgledati poput njih.

Torbica u ruci, a „glava u torbi"

Izgledati kao muškarac i nositi žensku odjeću, nije nešto što u Sarajevu prolazi neopaženo. No, Elena kaže da se ne šminka mnogo. Šminka košta, pa koristi tek ruž za usne – uglavnom crveni. Nosi sunčane naočale, a njenu omiljenu odjevnu kombinaciju čine duge crne suknje, štikle i čarape u boji kože. No, izlazak na ulicu u ovom izdanju često se pretvara u rizičnu avanturu:

„Ako idem ulicom odjevena kao žensko, moram gledati 50 metara ispred sebe da vidim tko mi ide u susret - da li ću naići na grupu mladića, parove ili žene s djecom. Neki mi dobacuju, neki me pogledaju. Momci su me jednom ganjali po Dobrinji. Nisu me uhvatili, jer znam sve kratice. Jednom je jedan vlasnik kafića ispred moje kuće izvadio revolver da me ubije. Ja sam okrenula glavu, nisam ništa govorila, a on je jedno dvije-tri minute stajao pored mene. Ako ste u dugoj suknji i štiklama, nema šanse da pobjegnete jednom muškarcu. Jednom me je čak uhvatila policija i provela sam noć u policijskoj stanici Logavina, jer sam bila odjevena kao žensko."

Vjera kao izlaz

„Ustani i bori se. Ti si borac. Ti si žena. Ti ćeš ostvariti svoje ciljeve! Ne boj se, neću dozvoliti da padneš! Ja sam s tobom. Moja je volja da budeš žensko!" To je govorio glas koji bi čula kad bi joj bilo najteže, tvrdi Elena. Ljude ne dijeli po nacionalnom ili vjerskom ključu. Kaže kako je detaljno izučila nekoliko prijevoda svih svetih knjiga abrahamskih religija i kako nigdje nije našla da je zabranjeno promijeniti spol. „Ja sam vjernik, ali mene ne interesira nijedna vjerska zajednica. Interesira me karakter i kakav je tko čovjek."

No, unatoč duhovnoj snazi, mnoštvo je materijalnih izazova. Zanimljivo, ovisno o temi o kojoj govori bira muški ili ženski rod prvog lica jednine. Muški rodni identitet bira uglavnom kada govori o svojoj ulozi muža i oca. Glava tročlane obitelji kaže da je najveći izazov preživjeti „od prvog do prvog" u mjesecu uz minimalnu mirovinu u Federaciji Bosne i Hercegovine.

„Zna se dogoditi da od 20. u mjesecu doslovno ostanemo bez hrane. Znao sam dati sinu dvije marke, da ima, da popije kavu s prijateljima u gradu, a da sutra nemam za kruh! Teško je gledati svoje dijete da nema."

Tijelo koje želi nije besplatno. I prije operacije koju će, kaže, platiti oko 1.000 eura, snalazi se da kupi potrebne hormone – estrofem, za liječenje simptoma nedostatka estrogena kod žena ili blokatore, za redukciju dlakavosti i sličnih obilježja muškog spola. Izazov je sve to pokriti s 326,17 KM, koliko prema podacima Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, iznosi minimalna mirovina u FBiH. Elena tvrdi da u Beogradu, gdje ide na preglede, nerijetko spava u parkovima i na željezničkim stanicama. Njeni prijatelji iz Sarajevskog otvorenog centra sakupili su u studenome novac i tako joj pomogli da kupi potrebnu hormonsku terapiju.

Umirovljenica iz Sarajeva nada se da će se u kolovozu iduće godine oprostiti od tijela u kojem joj je tijesno odstranjivanjem muškog spolnog organa. „Moj šezdesetogodišnji san će se ispuniti. To je šezdeset godina patnje i čekanja, koje nikome ne bih poželjela. To je ropstvo." U iščekivanju željenog tijela piše knjigu. Svim transrodnim osobama savjetuje iskrenost. „Morate priznati partnerima da ste transrodna osoba. Transsekualci su najveće zlo za nas transrodne žene", kaže Elena. Knjiga koju piše namijenjena je svima, a posebno osobama koje sebe prepoznaju u Eleni – transrodnoj umirovljenici iz sarajevskog naselja Dobrinja.