Svatko tko u Saskoj gleda, sluša ili čita izvještaje (zapadno)njemačkih medija o svojoj domovini, vjerojatno se osjeća kao i mi u Mađarskoj kada o našoj zemlji pišu njemački mediji: čovjek više sazna o mentalnom i duhovnom stanju autora nego o zemlji o kojoj on piše. "Istočni Nijemci"- to je postao izraz u kojem se ogleda sličan prezir kao u izrazu "istočni Europljani". Oni na Istoku, može se pročitati između redaka, oni su drugačiji. A drugačiji, to je loše, jer se mora biti kao na Zapadu.

Oni na Istoku su mentalno i moralno retardirani, glupi ili zli, ili oboje. Slijepo poslušni vlastima, udaljeni od demokracije, rasisti, ksenofobični. "Istočni Nijemci" i "Istočni Europljani" moraju još puno toga naučiti prije nego što budu prosvijetljeni kao već spomenuti autori članaka. I vjerojatno je razlog zbog kojeg su toliko ispunjeni "mržnjom" (dakle zli) to da su zanemarili svoje "suočavanje s prošlošću" i da su nekako, negdje mentalno zaostali, u komunističkoj ili čak fašističkoj diktaturi. Najljepše što se o njima kaže ili piše jest da imaju "strahove" koje treba "ozbiljno shvatiti". Ali zapravo se oni boje samo zato što su preglupi da shvate kako problem u stvari ne postoji, osim možda njihovih vlastitih rasističkih refleksa. Tu bi im se moralo malo pomoći preodgajanjem kroz "dijalog".

To nije novi narativ, to masovno javno blaćenje onih s istoka Njemačke i Europe. Ono što je novo je slična rasprava koja se vodi ovdje kod nas u Mađarskoj: zašto su Zapadnjaci toliko ideološki zaslijepljeni da više od drveća ne vide šumu? Jesu li žrtve velikog ispiranja mozga ili zašto pišu tako uniformirano o stvarima koje imaju tako malo veze sa stvarnošću?

Ukratko - to da smo mi na Istoku drugačiji od onih na Zapadu, to se sada i kod nas tematizira. Ali, tko griješi? Mi na istoku Europske unije ili oni na Zapadu? Koliko smo različiti i zašto?

Nepovjerenje prema medijima i politici

Da, ljudi iz bivšeg Istočnog bloka su odrasli drugačije od onih na Zapadu. Uvijek su znali da njihovi mediji i političari lažu, jer su živjeli u diktaturi. Stoga su njihovi refleksi instinktivno skeptični prema medijima i kritični prema vlasti. To je sasvim suprotno od slijepe poslušnosti vlastima - jer se uvijek podrazumijeva da vlada skriva pravu istinu i da predstavlja opasnost. Čovjek to frustrirano prihvaća, jer se ne želi uvaliti u problem.

To funkcionira sve dok se u zemlji vlada tehnički prihvatljivo. Ali kad se vlada nekompetentno - kada se kao nekontrolirano pusti više stotina tisuća ljudi iz stranih kultura ili kada kolabira gospodarstvo, kao u kasnoj fazi komunizma - tada nezadovoljstvo može postati toliko veliko da dovodi do eksplozije.

S obzirom da se na Istoku uvijek polazi od toga da politika i mediji ne informiraju ljude ispravno, ljudi se informiraju drugačije. Susjedi, prijatelji, prijatelji prijatelja - mnogo više nego na Zapadu, na Istoku se govori o onome što se događa s ljudima koje poznajete i onda na osnovu toga donose zaključci o stvarnosti. Mi svijet shvaćamo preko onoga što se događa u našem okruženju i ne prihvaćamo interpretativni narativ "onih gore".

Zapadnjački ideali

Kada migranti maltretiraju nečiju djecu u školskom dvorištu, kada seksualno uznemiravaju žene - kod nas na "Istoku" se vijest o tome brzo proširi i kada se ne povede istraga, čak i ako se to ne pojavi u medijima. I mi obično imamo i vrlo jasno mišljenje o tome što se dogodilo, naime, da nismo problem mi već migranti koji su učinili što su učinili - i oni političari koji su ih pustili u zemlju. I to je u tom slučaju točno, iako je većina migranata sasvim ugodan, normalan svijet.

Međutim, Zapadnjaci svijet vide u svjetlu ideala koje su im prenijeli autoriteti - učitelji, političari, mediji. Tu se ne radi o stvarnosti, nego o "vrijednostima", zakašnjelim posljedicama '68-aškog pokreta koji je trajno oblikovao svijet ideja na Zapadu s temeljnim načelom: svi ljudi su isti. Rezerviranost prema ljudima iz drugih zemalja je rasizam. Religija je problem. Ponos i ljubav prema svojoj zemlji su nacionalizam.

Mi na istoku to vidimo drugačije. Ljudi nisu isti i narodi svijeta nisu "bratski". Politika nikada nije "solidarna" nego se bori za moć i interese. Ove fraze su nam poznate iz parola komunističke diktature. Mi znamo da su prazne. Ljude na istoku zanima stvarnost, dok oni na Zapadu stvarnost žele prilagoditi svojim "vrijednostima" i zbog toga je često ne mogu spoznati.

I zato mi u Mađarskoj, istočne Nijemce i događaje u Chemnitzu vidimo ovako: Istočni Nijemci su ostali normalni, oni su kao i mi, i na ubojstvo svog sugrađanina su reagirali kao što bismo i mi reagirali - bijesom i nerazumijevanjem prema politici koja je sve to donijela građanima.

 

Boris Kálnoky, rođen 1961., izvještava kao dopisnik iz Mađarske za njemački dnevni list "Die Welt"  druge njemačke medije. Autor je knjige "Zemlja predaka" (Droemer, 2011.) u kojoj se daje u potragu za svojim precima.