Pola deset ujutro je ispred najvećeg izbjegličkog kampa u Europi. Stotinjak žena, djece, muškaraca, čeka na suncu autobus koji ih svakog jutra vozi u deset kilometara udaljen gradić Mineo u unutrašnjosti Sicilije. Ovaj autobus je, pored rasklimanih bicikala, jedina mogućnost za žitelje kampa da se domognu nekog naselja.

Beskrajno čekanja na odluku o azilu

„Jednom tjedno uzimam bus", kaže nam Fabrice (ime promijenjeno) iz Obale Bjelokosti, dok čeka u redu. Tako barem malo ubije vrijeme. Ostatak tjedna mu ne preostaje ništa drugo nego šetati po vrletima kojima je usamljeni kamp okružen.

U kampu, koji je zapravo bivša vojna baza, smješteno je oko 2.900 izbjeglica iz četrdesetak nacija. Ovdje su nekad živjeli američki vojnici. Bodljikava žica je ostala, kao i čuvari na jedinom ulazu naoružani strojnicama.

„Ovdje dobivamo dovoljno za jelo i svatko ima vlastitu sobu", kaže Fabrice. Tu je i sportski teren no ljeti je na Siciliji ionako prevruće za bilo kakve tjelesne aktivnosti na otvorenom. Raditi ne smije tako da mu je dosada najveći problem. Fabrice je prije dvije godine preko Sredozemnog moa stigao do Italije. Otada čeka na odluku da mu se prizna politički azil. „Dugo čekanje je zaista naporno, ali što mi drugo preostaje. Toliko dugo dok nemam nikakve dokumente ne mogu započeti novi život u Italiji", kaže Fabrice sliježući ramenima.

Musliman u zajednici Svetog Egidija

Podne je u crkvenoj zajednici Sant Egido. I Karamo Caseey dobro zna što su čekanje i dosada. Godinu i pol je živio u kampu pored Minea prije nego je bilo odlučeno smije li ostati u Italiji ili ne. Danas u kuhinji zajednice priprema ručak. Piletina s rižom. „To Afrikanci rado jedu", kaže kroz smijeh 23-godišnji Gambijac. Caseey je od svog učitelja talijanskog čuo da ovdje postoji katolička zajednica. On sam je musliman, ali su ga pripadnici zajednice objeručke prihvatili. „Za mene je to bio spas", kaže Caseey.

Crkvena zajednica Sant Egidio je još 2013. počela useljenike pozivati na svakodnevne obroke za beskućnike, ostarjele i one koji si jednostavno ne mogu priuštiti topli obrok. Otada su članovi zajednice i migranti zajednički renovirali zgradu koja je bila na rubu propadanja i preinačili je u župni ured. Sredinom kolovoza crkva je organizirala trodnevni ljetni kamp za izbjeglice iz čitave Sicilije.

Caseey je bio među prvim izbjeglicama koji su počeli dolaziti na zajedničke obroke i slavlja u Cataniju. „Jedinstvo u zajednici mi je zaista pomoglo u vremenima kada sam još živio u kampu i nisam znao što će biti sa mnom", kaže Caseey. U međuvremenu je pronašao posao i mali stan, kaže ponosno. Unatoč tomu, svaki dan dolazi u prostorije zajednice. „Svoju obitelj nisam vidio otkako sam kao osamnaestogodišnjak napustio Gambiju. Sant Egidio je sada za mene dom", kaže Caseey.

Izbjeglica je sve manje

Četiri su sata poslijepodne u luci Catanije. Ovdje za izbjeglice poput Fabricea ili Caseey počinje dugo čekanje na budućnost u Europi. Veliki bijeli šatori u luci su danas međutim ostali prazni. Još prije nekoliko tjedana djelatnici ureda Europske unije za vanjske granice Frontex su uzimali otiske prstiju novopridošlih izbjeglica. Otkako talijanska vlada libijsku obalnu stražu opskrbljuje brodovima i opremom, znatno manje izbjeglica stiže u Italiju. No Marco Rotunna iz Ureda ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) ne vjeruje da je izbjeglička kriza okončana. „Ove godine imamo otprilike isti broj migranata kao i prošle", kaže on. Italija je proteklih godina načinila neke pomake u zbrinjavanju izbjeglica no istodobno su se nagomilali zahtjevi za političkim azilom s kojima manje zajednice poput Catanije jedva izlaze na kraj.

Rješenje problema Rotunno vidi u Europskoj uniji koja se obvezala iz Italije preuzeti 39.000 izbjeglica. No dosad je novi dom pronašlo svega njih 8.000. Da se Italija rastereti, mogla bi se usredotočiti na obradu zahtjeva za azil proteklih godina i integraciju onih koji već žive ovdje. No mnoge zemlje EU-a ne pristaju na udomljavanje izbjeglica. Toliko dugo dok unutareuropski sukob traje, izbjeglice koje pristižu u talijanske luke morat će biti spremni na duga čekanja.