Jedne sunčane nedjelje u središtu Rima inače mirni trg San Silvestra je odjekivao bijesnim povicima, zvucima bubnjeva i zviždaljki. Pred sjedištem vlade, petstotinjak radnika javnog sektora, uglavnom onih koji rade na održavanju i na pomoćnim poslovima, žestoko je prosvjedovalo protiv odluke vlade o ukidanju njihovih radnih mjesta.

Generacija bez mirovine

Među prosvjednicima se našao i 32-godišnji Domenico Antonucci koji je posljednjih desetak godina radio u kafiću koji se nalazi u zgradi vlade. Za plaću od oko 1.000 eura mjesečno. I smatrao se sretnikom. Jer, među pripadnicima njegove generacije je malo onih koji se mogu pohvaliti radnim mjestom na neodređeno radno vrijeme. No nakon odluke o najnovijem ukidanju radnih mjesta u javnom sektoru Domenico sebe vidi među onima koji su osuđeni na doživotnu egzistenciju uz vremenski ograničene radne ugovore bez ozbiljnijeg izgleda na koliko-toliko solidnu mirovinu. A među njih spada najveći broj mladih u Italiji. “Mi ne tražimo mnogo. Samo da zadržimo svoja radna mjesta”, rezigniranim glasom kaže Domenico.

Sporne reforme

To je zahtjev kojeg javno izražava sve više građana Italije. Stopa nezaposlenosti je službeno 15 posto, među mladima čak 45 posto. Sindikati prosvjeduju protiv politike premijera Matea Renzija i to posebice protiv njegovog paketa reformi tržišta rada koji je prihvaćen početkom prosinca. Jedna od glavnih odlika tog paketa je mogućnost jednostavnijeg zapošljavanja, ali i otpuštanja. Sindikati tvrde da taj paket donosi jedino kraćenja prava radnika. „Najveća novost u tom paketu je ukidanje zaštite od neopravdanih otkaza“, kaže Fausto Durante, šef odjela za europske poslove najvećeg talijanskog sindikata GCIL. Durante smatra da Renzi djeluje po diktatu Europske komisije i to uvodeći mjere koje su se već pokazale neuspješnima. Posljednjih godina je primjetan velik broj gašenja poduzeća u Italiji, što dodatno povećava strah od nezaposlenosti. Državni zavod za statistiku govori o tomu da 17 posto Talijana, oko 10 milijuna građana, živi u relativnom siromaštvu. 10 posto, ili 6 milijuna, živi u apsolutnom siromaštvu. Stručnjaci smatraju da najviše brige zadaje činjenica da u Italiji odrasta generacija mladih koja nikada nije imala stalno zaposlenje.

Neravnopravnost na tržištu rada

“Mladi nose glavninu tereta, stariji su ti koji stoje pod zaštitom i ne mijenjaju radno mjesto kako ga ne bi izgubili”, govori Elisabetta Addis sa sveučilišta u Sassariju. Ona, kao i mnogi drugi kolege ekonomisti, ovaj fenomen nazivaju “aparthejdom zaposlenja” i smatra da on nosi visoki potencijal za eksploziju socijalnog nezadovoljstva u zemlji. Slično upozorava i Christine Lagarde, šefica Međunarodnog monetarnog fonda. Addis smatra da se sindikati previše usredotočuju na one koji imaju stalni posao i ignoriraju one koji su ionako isključeni iz normalnih tokova na tržištu rada. Ona smatra da glavni problem nije vladina reforma tržišta rada, koja ionako nudi prijelazno razdoblje, nego da bi energiju trebalo usredotočiti na borbu protiv korupcije, neučinkovite javne uprave i podizanje standarda na nerazvijenom jugu zemlje. No ona upozorava da je Renzi dosad propustio za isti stol pozvati političke i socijalne čimbenike u zemlji. No mnogima je dosta čekanja. Domenico je u međuvremenu dobio ponudu za posao. Na određeno vrijeme. No to je nešto što si on u ovom trenutku ne može priuštiti odbiti.