Rimska četvrt Pigneto, baš kao i drugi dijelovi na istoku grada koji se ubrzano moderniziraju, ima dvije duše koje žive jedna pored druge, ali se rijetko dodiruju i miješaju. U socijalnim stanovima, sagrađenima prije nekoliko desetljeća, žive građani poodmakle dobi. Oni se druže u lokalnim barovima ili čitaju novine na klupama u pješačkim zonama. Kada se koronavirus sa sjevera Italije počeo širiti na ostale dijelove zemlje, umirovljenici su prvi nestali iz javnog života jer je vlada savjetovala starijim građanima da ostanu kod kuće.

Druga skupina su mladi umjetnici, kreativci i slobodnjaci koji obično pune kafiće i barove naselja Pigneto. Na početku su pokušavali živjeti normalno kada se šokirana Italija borila suočila s nužnošću prekida svih društvenih kontakata. A onda je prošle srijede izrečena stroga mjera: svi građani moraju u samoizolaciju i ne smiju napuštati svoje stanove. Osim toga je naređeno zatvaranje trgovina, radnji i servisa koji ne pružaju usluge nužne za život.

Iako su do sada živjeli fizički razdvojeno jedni od drugih, COVID-19 je zbližio ove dvije grupe starih i mladih u zemlji koja je najteže pogođena koronavirusom u Europi i u kojoj je dosad od ove zaraze umrlo preko 2.000 ljudi.

Volonteri obavljaju kupovinu za umirovljenike

Mladi u dobi od 25 do 30 godina iz lokalnog kulturnog udruženja osnovali su inicijativu za pomoć starijim osobama – stanovnicima koji se pridržavaju najstrožih pravila samoizolacije. Oni za njih obavljaju kupovinu i sve druge vrste usluga. I ostale grupe građana u Rimu i širom zemlje ubrzo su krenule njihovim stopama.

"Pokrenuli smo akciju i pozivali volontere u susjedstvu da pomognu i prije mjera obveznog ostanka u domovima. To je bilo još u vrijeme kada je starijim osobama samo savjetovano da ostanu kod kuće, ali se na ulici i dalje moglo vidjeti mnogo ljudi", izjavila je Diana Armento, jedna od koordinatorica projekta. Za samo tri dana prijavilo se više od 200 volontera. "Dnevno smo obrađivali od četiri, pet do 20 i više poziva starijih ljudi", dodala je ova 30-godišnjakinja, koja je inače zaposlena u izdavačkoj kući.

Objasnila je da su volontere povezali sa starijom osobom koja živi u blizini, kako bi mogli pratili kretanja te osobe u slučaju zaraze i osigurali da volonter ne mora prelaziti velike udaljenosti kako bi osobi kojoj pomaže isporučio hranu i drugo.

"Također se pokušavamo pridržavati navika umirovljenika, tako što idemo u njihov omiljeni supermarket ili ih pitamo koje proizvode i marke najviše vole", rekla je Diana. Nema fizičkog kontakta između volontera i onih kojima pomažu, jer se namirnice nakon kupovine ostavljaju na njihovom kućnom pragu.

Usamljeni i konfuzni

Diana je primjetila da među starijim osobama postoji velika potreba za komunikacijom. "Kada ste s njima na telefonu, zaista možete vidjeti kolika je njihova potreba za razgovorom. Provode čitav dan ispred televizora i onda se ili uplaše ili ne vjeruju u ono šta se događa. Poznajem staricu koja provodi čitav dan u molitvi, misleći da je sve to Božja kazna."

I druge grupe volontera u gradu su se organizirale i poduzele slične inicijative. "Postoji ogromna potreba da se ljudima pomogne, na koju same lokalne vlasti nisu u stanju adekvatno odgovoriti", rekao je Alberto Campailla, voditelj udruge za pomoć siromašnima koja pruža pravnu i materijalnu pomoć, uključujući i nabavku hrane. Njegovi volonteri sada isporučuju hranu u Ciampino, na periferiji Rima. Neke lokalne vlasti u Rimu otvorile su telefonske linije za pomoć i grupe na Facebooku.

U Biccariju, malom gradu u regiji Apulia na jugu Italije, 2.800 ljudi živi u bliskom kontaktu. Djeca se igraju na gradskom trgu, stariji sjede ispred lokalnih gostionica, a prolaznici se zaustavljaju kako bi razgovarali s vlasnicima radnji.

Kroz krizu prolazimo zajedno

"Ovdje postoji snažan osjećaj zajedništva", kaže Gianfilippo Mignogna, gradonačelnik Biccarija. "Svaki je susret prilika za ljude da se pozdrave i popričaju. Prekid svih društvenih kontakata jako pogađa ljude."

Grad je uspostavio telefonsku vezu za starije osobe koje mogu nazvati ako im treba pomoć oko nabavke namirnica, lijekova i drugih potrepština. Uslugu, koju je pokrenula lokalna zadruga s 200 članova, sada podržava općina. Iako nisu poznati slučajevi koronavirusa među stanovnicima grada, vlada zabrinutost da bi se bolest mogla pojaviti. Najbliža bolnica je 30 kilometara udaljena i nalazi se u Foggiai. Osim toga, zdravstvo u južnoj Italiji nije tako učinkovito kao na sjeveru zemlje, a da ne govorimo o velikom pritisku pod kojim se ono sada nalazi.

U San Leu, malom zaseoku sa srednjovjekovnom tvrđavom, smještenim u Emilia Romagni, jednoj od najteže pogođenih regija, solidarnost pomaže starijim osobama da se nose s izolacijom.

"Počeli smo s dostavom hrane i lijekova. Neki dan jedna je osoba željela križaljke, ali je lokalni kiosk bio zatvoren", kaže Marta Ciucci, 32-godišnja arhitektica koja vodi turističku zadrugu. Ona dodaje da su samo četiri prodavaonice ostale otvorene u povijesnom centru grada u kojem živi svega stotinjak ljudi. "Ideja je postići da svi znaju kako postoje ljudi koji im stoje na raspolaganju i koji su spremni pomoći."