DW: Gospodine Krastev, rat protiv Ukrajine traje već više od godinu dana. Što mislite koliko će potrajati, kada će završiti?

Ivan Krastev: Ako netko i zna odgovor na to pitanje, onda je to jedna osoba koja ne daje intervjue. Rusija je započela ovaj rat. U Putinovom govoru na godišnjicu početka rata nije bio riječi o kraju, već o ratu bez kraja. Iz toga zaključujem da se moguće primirje ne poistovjećuje sa završetkom rata. Ako bi Rusija danas odustala od borbe, rat bi bio gotov, ali ako bi Ukrajina odustala, to bi bio njezin kraj.

Ruska propaganda tvrdi da je Zapad usamljen protiv Istoka, odnosno protiv Rusije i Kine. A da globalni jug, s druge strane, podržava Rusiju i Kinu. Je li to tako?

Za nas Europljane ovaj rat je od egzistencijalne važnosti, ali za skoro sve ostale izvan Europe to je samo još jedan rat. Zemlje poput Indije ili Brazila nisu pristaše Rusije. Njima je važno kada će rat završiti, a ne kako.

A što je s Kinom?

Stav Kine je kompliciraniji. Prerano je reći ima li nedavna kineska mirovna inicijativa za cilj da se Peking profilira kao predstavnik nezapadnog svijeta ili da se aktivnije podrži Rusiju. Nije tajna da su Moskvi hitno potrebne velike količine streljiva i da rusko vodstvo to uporno traži od Pekinga. Kina promatra rat iz perspektive eskalacije sukoba s SAD-om. U tom smislu, kineska vojna potpora Rusiji stvorila bi velike probleme za SAD i Europu, dok bi u isto vrijeme uništila odnose Pekinga i Europske unije.

Je li rat ujedinio i konsolidirao Zapad i Europu? Zemlje poput Bugarske vrlo su neodlučne i stalno se kolebaju između različitih pozicija.

Treba razlikovati stavove vlada i stavove društava. Na razini vlasti, konsolidacija je počela prvog dana po izbijanju rata. Sjetite se samo deset paketa masovnih sankcija koje su nam se do prije godinu dana činile gotovo nemogućim, recimo zamrzavanje sredstava Ruske središnje banke uloženih u zapadne financijske institucije.

A što je s javnošću?

Rezultati istraživanja koje je u deset zemalja provelo Europsko vijeće za vanjske odnose (ECFR) jasno pokazuju da raste broj ljudi koji vjeruju da je mir moguć samo ako Ukrajina pobijedi u ratu. U svibnju 2022. samo je u Poljskoj većina bila tog mišljenja, a danas i većina Britanaca i Francuza vjeruje u to. Mišljenja u Njemačkoj su podijeljena, ali do prije samo godinu dana većina Nijemaca je vjerovala da je najvažnije da se rat okonča. U više europskih zemalja većina ljudi smatra da je mir moguć samo kao rezultat ukrajinske pobjede u ratu.

Smatram da se to može objasniti interakcijom tri čimbenika. Prvo, uspjesi ukrajinske vojske u ljeto i jesen uvjerili su mnoge da je ukrajinska pobjeda moguća. Druga je stvar koliko će ta pobjeda biti velika i može li se osloboditi sav teritorij. Većina onih koji se zalažu za hitan mir u početku su bili uvjereni da je Ukrajina ionako osuđena na propast i zato su tražili da se rat odmah zaustavi, kako bi prestalo nepotrebno stradanje ljudi. Uzgred, i danas je to jako rašireno stajalište: zaustavite rat, u suprotnom će umrijeti još više ljudi.

Drugo: vladao je veliki strah od „Putinove zime", jer bi bez plina iz Rusije Europa navodno bila izgubljena. Ali kombinacija vladine politike i tople zime pokazala je da je taj strah bio neutemeljen. I treće, u svim zemljama primjećujemo da je strah od nuklearnog rata smanjen. Ti strahovi su posebno bili rašireni u zapadnoj Europi.

Zašto su se ti strahovi smanjili?

S jedne strane, jer je postalo jasno da se Kina kategorički protivi upotrebi taktičkog nuklearnog oružja. S druge, postalo je očito da – kao i u godinama hladnog rata – komunikacijski kanal između SAD-a i Rusije i dalje funkcionira kada je u pitanju obuzdavanje opasnosti od radikalnih eskalacija.

A šta je s javnim mnijenjem u pojedinim zemljama ili grupama zemalja?

Mit je da u Europi postoji podjela između Istoka i Zapada oko odnosa prema ratu. Mit je da će Istok do kraja podržavati Ukrajinu, dok je Zapad oprezniji i rezerviraniji. Ako pogledate ankete, odmah ćete uočiti da je i sam Istok vrlo podijeljen po tom pitanju. Upravo je u nekim istočnoeuropskim zemljama potpora Ukrajini najslabija.

Na primjer u Bugarskoj…

Da, u Bugarskoj i Slovačkoj. I u Rumunjskoj je vrlo jaka želja za brzim mirom. Podjela je u stvari drugačija: zemlje sjeverne i istočne Europe, koje direktno graniče s Rusijom, vjeruju da samo poraz Moskve može osigurati održiv mir u Europi. Zatim postoje zemlje poput Njemačke i Francuske gdje ljudi također vide Rusiju kao prijetnju Europi, ali ne isključuju mogućnost mirovnih pregovora. I konačno, zemlje južne i jugoistočne Europe koje se više plaše dugog rata, nego ruske invazije. Svaka od te tri grupe ima svoje specifične strahove, jer su povijesne noćne more uvijek nacionalne, a ne paneuropske.

Tijekom protekle ratne godine u Europi je postojala široka potpora Ukrajini, vojna, politička i moralna. Koliko mislite da će ta europska potpora biti stabilna i u budućnosti?

Ona je krhka. Četiri čimbenika su tu ključna, a oni su i sami po sebi nestabilni. Najvažniji od njih je ono što se događa na fronti. Ruski ratni uspjesi mogli bi poljuljati europske nade da Ukrajina može pobijediti u ratu. Drugi čimbenik je osjećaj da je Europa ojačala. Ali, svaka kriza u ovoj ili onoj europskoj zemlji mogla bi negativno utjecati na javno mnijenje.

Treći ključan čimbenik koji stoji iza javne potpore Ukrajini jest politika SAD-a u Europi. Rat je samo potvrdio potpunu ovisnost Europe od SAD-a u pogledu vojne sigurnosti. Iz toga proizlazi da, ako se situacija u Sjedinjenim Državama promijeni, ako na vlast dođe novi predsjednik s drugačijom politikom prema Ukrajini, spomenuta konsolidacija u Europi možda više neće potrajati. I četvrti čimbenik koji bi mogao ugroziti europsko jedinstvo jesu ekonomski strahovi Europljana.

Mislite li da bi i samu Rusiju agresivni rat mogao odvući u bezdan? Ili će ona prije srušiti svijet ovakav kakav poznajemo?

I jedno i drugo je moguće. Jasno je da je veliki dio ruskog društva prihvatio rat. Ili, točnije, ljudi imaju tendenciju misliti: „Ovo nije moj rat, ali ovo je moja zemlja." Što rat duže traje, dva suprotstavljena razvoja postaju vidljivija. Kada toliko ljudi umire – a Rusija je zaista izgubila mnogo ljudi u ovom ratu – gotovo je nemoguće da majke poginulih kažu da su njihovi sinovi umrli uzalud. To stvara osjećaj da je ovaj rat vrlo važan i da ljudi znaju za što ginu. Što više ljudi umire, to takav osjećaj postaje sve jači.

U isto vrijeme, međutim, ima i majki čiji su sinovi još živi i one se pitaju: „Za što naši sinovi ginu? I kada će ovaj prokleti rat završiti?" Međutim, moram priznati da sam u ovom trenutku vrlo skeptičan da bi rat mogao završiti ako Rusi izađu na ulice kako bi prosvjedovali protiv njega.

Bugarski politolog Ivan Krastev je na čelu Centra za liberalne strategije u Sofiji i stalni je suradnik bečkog Instituta za humanističke znanosti (IWM). Osnivač je i član upravnog odbora Europskog vijeća za vanjske odnose i član Odbora povjerenika Međunarodne krizne grupe. Krastev redovito objavljuje članke u raznim medijima, kao što su Europska revija Transit ili New York Times.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu