DW: Protiv kojih totalitarizama se danas borite?

Ivan Novak: Totalitarizam nije nešto što je domena samo političkih sustava kao takvih, nije to samo staljinizam, fašizam, nacizam. To stanje sveobuhvatnosti. Totalitarni aspekt postoji u svim mogućim sustavima koji na kraju pokušavaju stvoriti idealno društvo. Totalitarizam je utopija koja živi danas u, recimo u idealu i američkog društva i njemačkog društva i vjerskih društva. Tako da je to konstantno, nešto što je stalno živo, stalno prisutno, ali i stalno u neku ruku nedefinirljivo.

DW: Kakvo vam je iskustvo sa posljednjim totalitarnim sustavom kao što je Sjeverna Koreja?

Nije to posljednji totalitaristički simbol, apsolutno ne. Moram reći da se nismo prije bavili Sjevernom Korejom, a ne bi ni sad dok nismo shvatili u čemu je problem te Sjeverne Koreje. Ona je stisnuta između tih političkih dosta teških aspiracija, velikih igrača. Zapravo, danas postoje samo dva ili tri velika igrača, to su SAD, Kina i donekle Rusija. Na slučaju Sjeverne Koreje se jako dobro osjeća taj sukob između Kine i Sjeverne Amerike. Stanje u Sjevernoj Koreji je neposredna posljedica tog natezanja između Kine i Sjeverne Amerike.

DW: Što vas se najviše dojmilo u Sjevernoj Koreji?

Ljudi su mi bili najdraži. Ali, jako im je interesantna i arhitektura pa i neka estetska paradigma koju su oni razvili. U nekoj slobodnoj interpretaciji moglo bi se reći da je nešto što bi Jeff Koons napravio sa gradom kad bi dizajnirao cijeli grad. Pjongjang je nevjerojatno interesantan grad, čak je i lijep. Ima zaista zanimljivu arhitekturu. Bili smo u još jednom gradu koji je malo manje bogata verzija Pjongjanga, u tom smislu Pjongjang je grad koji ima privilegije, ipak zemlja je dosta nerazvijena. Mislim da se stvara sad nešto bolje jer trenutni lider Kim Jong Un nije došao na vlast vlastitom voljom. Ja  mislim da on pokušava, koliko je to moguće, da napravi bolju zemlju i da to radi dosta pametno. Iako ne zavisi sve od njega, naravno.

DW: Iz Sjeverne Koreje u Vašu Sloveniju: kakve promjene se vide od kako je Slovenija ušla u EU? Jer tom ulasku teže sve balkanske zemlje.

Mislim da taj ulazak u EU nije bio negativan. Morate razumjeti da u cijeloj toj političkoj priči koja se sad razvija i događa u svijetu, taj stari kontinent je uvijek bio u ratu između sebe, sve zemlje su stalno bile u ratu. To je pozitivan razvoj kad se stvori neka zajednica koja je i tržišno i u kulturnom smislu malo više povezana i to je u neku ruku pozitivan razvoj. Ne samo pozitivan, nego i nužan. Jer inače bi to bila teritorija nekih država koje su lako mogle krenuti u rat, što smo vidjeli iz našeg primjera. Zato vidimo EU kao pozitivnu formaciju.

I u Sloveniji se to donekle shvaća, iako Slovenija nije bitan igrač u cijeloj toj kombinaciji. Mogla bi biti bitna kad bi vodila malo mudriju politiku. Ali, to je stvar opet političara na vlasti. Dakle, ima tu pozitivnih rezultata, ali to je otvoreno lovište i stalno tu treba preispitivati vrijednosti koje su nastale u toj kombinaciji.

DW: A što je sa predsjednikom SAD?

Možda je Trump veliki avanturista koji je došao na vlast i nema baš puno pojma o politici, ali vjerujem da će njegovi potezi otvoriti mogućnost da će reakcija na Trumpa biti puno zdravija, da će time otvoriti mogućnost za stvaranje neke alternative u Americi koja je nužna i koja će naravno biti bolja od toga što Trump sad predstavlja.

DW: Osjeća se raspad ideje ujedinjene Europe, tu su i razjedinjene američke države... Da li smatrate da je to dobro ili loše?

Mi smo još 2004. godine bili na turneji po Americi koju smo nazvali Divided States of America, kada je stanje bilo isto ovakvo i kada je George Bush bio predsjednik. To je stalna priča u Americi, znamo da je Amerika od njihovog građanskog rata praktično razdvojena i u kulturnom i u političkom smislu. U velikoj mjeri je to umjetna tvorevina. Ipak, teško je reći da li bi bilo pametno da se zemlja raspadne ili ne. Što se Europe tiče, situacija je slična. Mislim da je to njeno konstantno raspadanje u nekom smislu proces koji formira EU kao takvu, jer sa svakim raspadanjem ona postaje donekle pametnija. Tako da je to konstantan proces koji je naravno opasan. To što se događa sad po Europi sa ovim ekstremnim političkim formacijama, to nije bezazleno. Ali generalno mislim kako ne treba strahovati da će Europa tek tako raspasti. Ne vjerujem u to.

DW: Gdje se živi najbolje na svijetu?

U Sjevernoj Koreji. U Butanu. Opet, to naravno ovisi od toga što je standard. Kaže se kako se najbolje živi u Danskoj ili u Kanadi ili u Švicarskoj. Ne vjerujem u to. Po mojim osobnim iskustvima, možda je tamo materijalni standard na najvišoj razini, ali politička situacija nije samo stvar materijalne sreće. Generalna sreća postoji u drugim zemljama koje nisu materijalno najbogatije.

DW: Kako će svijet izgledati u budućnosti? Kada globalizacija i digitalizacija postignu kritičnu masu?

Pa izgledat će digitalizirano i globalizirano. Mislim da tu nema mogućnosti ići unazad. Možda se možemo vratiti dva koraka unazad, ali ćemo poslije toga otići tri unaprijed. To je stvarnost koja nama, koji smo živjeli u sistemu koji nije bio toliko digitaliziran nešto strano, nešto neugodno. Naraštaji koji se rađaju u tom svijetu, oni to prihvaćaju kao stvarnost.

DW: Počeli ste kao sastav koji je bio poznat u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji. Tko je danas vaša publika?

Kako gdje. Nije Laibach nešto što bi ljudi slušali naveliko. Nismo nikad ni očekivali da će to biti tako. Opet, mi ne znamo svirati drugačije. Ali, pokušavamo biti prisutni u svim kontekstima koliko god je to moguće. Ako ne drugačije, onda sa filmom. Imamo dosta različitu publiku, što je dobro.