Posljednje diskusije između procrkvene i provladine strane oko pitanja zdravstvenog te spolnog odgoja u školama, još jednom su ukazale na upitnu razinu kulture javnog dijaloga u Hrvatskoj. Pitanje je, naime, koliko je isti demokratičan i pluralističan, i kako se uopće legitimira društveni subjekt kao sudionik takvog jednog procesa. Medijski fokus je pritom u prvom redu, gotovo pa automatski, posvećen političkim strankama kao bogomdanim reprezentantima javnog mnijenja.

"A dovoljno je da vidimo kako u saboru i po medijima komuniciraju pripadnici domaće političke klase", rekao je za DW Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dodajući kako rečeni protagonisti društvenog života jedni druge realno niti ne uzimaju u obzir, inače bi makar ponekad bio usvojen npr. amandman na prijedlog novog zakona. Jer, nemoguće je da opozicijski predlagači baš uvijek iznose tako neprihvatljive ideje, kao što ispada prema saborskoj praksi.

Izbori su sredstvo ignorancije

"Deliberativna demokracija sa sadržajnijim sučeljavanjem argumenata u nas je drastično potisnuta. Jako je teško prisjetiti se kad je neki zastupnik digao ruku protiv prijedloga svoje stranke, što bi bilo više nego normalno. Nakon izbora prebrojimo glasove, zatim se do sljedećih pobjednici niti ne osvrnu za sobom, nego samo rade ono što im padne na pamet. To bih nazvao agregativnom demokracijom, gdje se osnovni smisao daje prikupljanju glasačkih listića, čije se potpisnike do sljedećih izbora uglavnom ignorira", kaže Šalaj.

Naš sugovornik dotaknuo je i nedavnu debatu vlada-Crkva, mada je to žučljivo "prepucavanje" teško nazvati tako dostojnim imenom, bez obzira na vrijednost sučeljenih pozicija. Šalaj smatra da je pravo na javni govor Crkva mogla tražiti s nešto više umirujućeg tona, kao što bi joj bilo i primjereno, dok političari ionako ne mogu iznenaditi svojim neumjerenim pristupom. On upozorava da olako etiketiranje nekoga neprijateljem, znači da u njega više nema ničeg dobrog.

Spolni odgoj, naravno, niti slučajno nije jedini značajan prijepor u kojem do izražaja dolazi manjkavost dijaloškog kapaciteta Hrvatske. Sociologinja i psihologinja Mirjana Krizmanić rekla nam je da se ovdje narodu prilika za izjašnjavanje ne daje niti u važnijim pitanjima, kao da je javni prostor predodređen za pojedince i grupe u posjedu političke ili ekonomske moći, što je u biti uzurpacija i nametanje iluzije neodržive i neprihvatljive u društvenom smislu.

Političari misle da smo ovce

"Pogledajte samo kako premijer Zoran Milanović prošlog tjedna, povodom novog zakona koji otvara mogućnosti za konačnu rasprodaju Hrvatske, reagira na kritike pitanjem – zašto mislite da bismo odmah prodavali imovinu, ako imamo taj zakon? Ja u tome vidim suštinsko podcjenjivanje javnosti, baš kao da smo ovce. Političari bi nam trebali pokazati zakon protiv rasprodaje nacionalnih dobara, naime, da bismo im nakon svega mogli povjerovati da toga neće biti", rekla je Krizmanić.

Po njezinu mišljenju, komunikacija u javnom prostoru Hrvatske zloupotrebljava se od subjekata koji su neobrazovani, čak neuljudni, dok iza tog primitivizma stoji još opasnija namjera političkog i svakako ekonomskog postupanja u interesu koji je sve prije negoli općedruštveni. Mediji bi utoliko – ako nisu angažirani na istom poslu - trebali manje pažnju javnosti usmjeravati prema navodno atraktivnim i zabavnim događajima iz te sfere, a više na suštinu koja se prikriva.