Prije više od godinu dana više od 100.000 ljudi bilo je prisiljeno pobjeći iz Gorskog Karabaha. Armenija i Azerbajdžan vodili su nekoliko ratova zbog ove regije. Gorski Karabah je bio većinom naseljen etničkim Armencima, ali prema međunarodnom pravu to područje pripada Azerbajdžanu.

U rujnu 2023. godine Azerbajdžan je nakon dvodnevne vojne operacije preuzeo potpunu kontrolu nad tim područjem. Republika Gorski Karabah bila je do tada de facto država, ali međunarodno nepriznata. Nakon azerbajdžanske ofenzive prestala je postojati. To je dovelo do najvećeg vala izbjeglica u toj regiji od 1990-ih. Ljudi iz Gorskog Karabaha sada moraju izgraditi novi život u Armeniji. Novinar DW-a razgovarao je s nekima od njih.

Armenska kultura dobrodošlice

Azat Adamjan, vlasnik nekad popularnog bara Bardak u Gorskom Karabahu, napustio je regiju prošlog rujna zajedno s desecima tisuća sunarodnjaka. Ovaj 34-godišnjak iz Stepanakerta, nekadašnje prijestolnice samozvane republike, isprva nije planirao ostati u Armeniji, već je htio emigrirati u neku drugu zemlju. No, promijenio je mišljenje. "Mislio sam da nas ovdje nitko ne želi, ali pokazalo se da nije tako. Postoji mnogo ljudi koji su spremni pomoći", kaže Adamjan, koji sa svojom sedmeročlanom obitelji sada živi u armenskom glavnom gradu Erevanu.

Samo dva mjeseca nakon prisilnog preseljenja Adamjan je ponovno otvorio svoj bar Bardak, ali ovaj put u Erevanu. "Lokal je sada deset puta veći od prethodnog u Gorskom Karabahu", rekao je u razgovoru za DW.

Prvi gosti su uglavnom bili ljudi iz Erevana, kaže Adamjan. "Naši sunarodnjaci bili su duboko depresivni. No, postupno se oporavljaju i počinju dolaziti u naš bar." Danas otprilike polovicu njegovih gostiju čine bivši stanovnici Gorskog Karabaha.

Potpora za stanarinu i režije

Životni uvjeti izbjeglica često su predmet političkih rasprava u Armeniji. Prema podacima nacionalne sigurnosne službe, oko 24.000 izbjeglica iz Gorskog Karabaha je napustilo Armeniju u roku od godinu dana. No potom se otprilike polovica njih vratila u Armeniju, dok je druga polovica ostala u inozemstvu.

U Armeniji se mnogi suočavaju s problemima poput pronalaska posla i povoljnog smještaja. Zbog toga armenska vlada do kraja 2024. godine nudi financijsku pomoć, uključujući subvenciju od otprilike 125 eura za pokrivanje troškova najma stana i režija. "To mi pomaže pokriti troškove stana od otprilike 450 eura mjesečno", kaže Adamjan. No on naglašava da mora sam zaraditi za život.

Prema informacijama armenskih vlasti, oko 23.000 ljudi iz Gorskog Karabaha već ima stalne ugovore o radu.

Teško do posla u struci

Nanar Pogosjan, 33-godišnja odvjetnica, radila je 12 godina u pravosuđu Gorskog Karabaha. Kaže da svoju budućnost vidi "isključivo u Armeniji". "Već sam dobila armensko državljanstvo jer mi je važno ovdje živjeti i raditi. Ne razmišljam o emigraciji jer sam ovdje bliže svojoj bivšem domu", naglašava Pogosjan.

Ova odvjetnica, koja je svu svoju imovinu ostavila u Gorskom Karabahu, nada se "boljem životu", iako se svakodnevno suočava s problemima. "Moja majka je učiteljica s dugogodišnjim iskustvom, ali danas prodaje domaće slatkiše i kolače te odnedavno radi kao odgojiteljica u vrtiću." Njezin brat, također odvjetnik, radi kao taksist.

"Angažirana sam u nekoliko dobrotvornih inicijativa i tako pokušavam pomoći ljudima, uključujući i moje sunarodnjake", kaže Pogosjan. Ističe da joj prijatelji u Armeniji pružaju veliku podršku.

Velikodušan program stambene izgradnje...

Armenija ima oko tri milijuna stanovnika, a s novopridošlima iz Gorskog Karabaha ta brojka se povećala za oko 100.000. Vlada želi spriječiti njihovu emigraciju, pa je u svibnju pokrenula program za poticanje stambene izgradnje.

Obitelji iz Gorskog Karabaha, koje sada imaju armensko državljanstvo, mogu dobiti do 11.600 eura po članu obitelji za kupnju ili izgradnju stambenog prostora. Ako obitelj duže vrijeme ne boravi u Armeniji, potpora može biti ukinuta.

...koji pomaže samo nekolicini ljudi

Međutim, ovaj program nije naišao na veliki odaziv. Do rujna je podneseno 916 zahtjeva, od kojih je samo 30 odobreno. Glavni razlog odbijanja: nisu svi članovi obitelji postali armenski državljani. Trenutno postoji samo nekoliko tisuća zahtjeva za državljanstvo, a postupak teče sporo.

Diana Garibjan, 42-godišnja izbjeglica, jedna je od rijetkih koja razmišlja o podnošenju zahtjeva za armensko državljanstvo kako bi iskoristila program stambene izgradnje. Za nju je emocionalno teško odreći se svog prijašnjeg državljanstva iz Gorskog Karabaha. "Na kraju ću morati donijeti odluku", rekla je Garibjan u razgovoru za DW. Ona živi sa svojom deveteročlanom obitelji u gradu Masis, oko 14 kilometara južno od Erevana.

Politički analitičar Tigran Grigorjan, porijeklom iz Gorskog Karabaha, smatra da program stambene izgradnje armenske vlade ne privlači puno ljudi jer koristi samo onima koji imaju stabilne prihode, odnosno onima koji su zaposleni i platežno sposobni. "Kupnja nekretnina u središnjim regijama zemlje zbog visokih cijena gotovo je nemoguća za većinu, a u pograničnim područjima ljudi ne žele živjeti jer tamo nema posla", objašnjava Grigorjan za DW.

On kaže da izbjeglice uglavnom odlaze u Erevan i okolicu jer je tu najvažnije tržište rada u zemlji. "U Erevanu, na primjer, možete zarađivati kao taksist, dok je to u udaljenim područjima vrlo teško", kaže politički analitičar.

Ovaj tekst je preveden s njemačkog jezika