Shahrad Nasajpour želi manje pričati o svom bijegu, a više o tome kako se snašao na novom mjestu življenja. U svom rodnom Iranu cijeli je život bio uvjeren da su Sjedinjene Države glavni neprijatelj. A onda je 2015. završio u San Franciscu kao politička izbjeglica s lošim znanjem engleskog jezika. "Bio sam prepušten sam sebi, nedostajala mi je obitelj", kaže u video intervjuu.

Ovaj 31-godišnjak od rođenja živi s cerebralnom paralizom, a pokretljivost mu je ograničena na lijevoj strani tijela. Oduvijek ga je zanimao sport, igrao je stolni tenis, kasnije je prešao na bacanje diska i bacanje kugle. Za Iran je sudjelovao na para-juniorskom svjetskom prvenstvu u Dubaiju 2011., ali je više puta dolazio u sukob s vjerskim pravilima Islamske Republike. Na primjer, jer se rukovao sa ženom na jednom natjecanju. U jednom trenutku dužnosnici mu više nisu dali da trenira, postalo je opasno, pa je otputovao u SAD i zatražio azil.

Svakodnevni život je za Nasajpoura postao sigurniji, ali je ostao kompliciran. Naučio je engleski, putovao od države do države, tražio humanitarne organizacije. 2016. godine je Međunarodni olimpijski odbor (MOO) izvijestio o svom izbjegličkom timu za ljetne igre u Riju. "A što je s Paraolimpijskim igrama?" upitao je Nasajpour. Napisao je poruku Međunarodnom paraolimpijskom odboru (MPO) koji ga je uputio na Američki paraolimpijski odbor. No za početak u Riju bilo mu je potrebno američko državljanstvo, a proces bi trajao dugo. Nasajpour je napisao još puno mailova. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu 2016., MPO je predstavio svoj izbjeglički tim od dvije osobe za Paraolimpijske igre u Riju. Nacionalnost ovdje nije bila važna. Jedan od dvojice sportaša: Shahrad Nasajpour.

Sportska aktivistica u politici

Više od 82 milijuna ljudi diljem svijeta je u bijegu, dvanaest milijuna njih živi s invaliditetom. Ove će brojke vjerojatno nastaviti rasti, također s obzirom na krizu u Afganistanu. "Nakon svih nedaća i prepreka u mom životu, sport mi je ponovno dao samopouzdanje", kaže Nasajpour. "Na Paraolimpijskim igrama možemo pokazati da izbjeglice i tražitelji azila nisu samo teret. I mi možemo inspirirati ljude." Na završnoj svečanosti u Riju nosio je zastavu izbjegličkog tima, a sada se vratio na Paraolimpijske igre u Tokiju, koje počinju u utorak (24.8.).

Pet sportaša i jedna sportašica predstavljaju izbjeglički tim paraolimpijaca u Japanu. Njihove biografije bacaju svjetlo na sukobe, teror i progon, ali i upornost, empatiju i solidarnost. Na primjer, tu je Parfait Hakizimana iz Burundija u istočnoj Africi. Njegovu su majku pobunjenici ubili, na njega su pucali, a lijeva ruka mu je od tada paralizirana. Hakizimana od 2015. živi u izbjegličkom kampu u Ruandi, gdje je otvorio taekwondo kamp za djecu i mlade. Hakizimana se u Tokiju natječe u ovom sportu, čime je ostvaren njegov san.

To se odnosi i na Aliju Issu koja je odrasla u Grčkoj, gdje se sklonila njezina sirijska obitelj. U dobi od četiri godine Issa je dobila velike boginje, visoka temperatura dovela je do oštećenja mozga, a od tada je ovisna o invalidskim kolicima. Zbog jezičnih problema bila je izolirana od druge djece u školi. Tek kasnije, kroz boćanje i atletiku, ponovno se osjećala kao pobjednica. U međuvremenu, Alia Issa s aktivistima i političarima, uključujući i grčku vladu, razgovara o pravima osoba s invaliditetom. U Tokiju nastupa u disciplini bacanja kladiva.

Ostavština liječnika koji je bio izbjeglica

Sportaši u osnovi slijede tradiciju. Paraolimpijski pokret se temelji na dostignućima liječnika koji je također morao bježati od rata i progona. Njemačko-židovski neurolog Ludwig Guttmann došao je s obitelji u Englesku 1939. godine. U bolnici u gradiću Stoke Mandeville, sjeverozapadno od Londona, promijenio je pristup liječenju paraplegičara. Ubrzo nakon toga, mnogi su pacijenti vježbali. Vježba je ojačala njihov imunološki sustav i produžila im životni vijek.

1948. izbjeglica Guttmann organizirao je natjecanje u streljaštvu i stolnom tenisu za ratne invalide. Igre u Stoke Mandeville počele su istog dana kad i Olimpijske igre u Londonu. One su okupile zajedno ranjene izbjeglice i bivše vojnike. Godine 1960. Guttmannova ideja rezultirala je prvim paraolimpijskim igrama u Rimu. Od tada su izbjeglice više puta predstavljale svoje nove nacije.

Sportaši u Tokiju žele nastaviti s ovim naslijeđem, kaže u video intervjuu Ileana Rodriguez, koordinatorica izbjegličkog tima. "Naši sportaši mogu utjecati na percepciju mnogih ljudi koji negativno gledaju na izbjeglice." Rodriguez živi s ozljedom leđne moždine. Kao tinejdžerica je s obitelji pobjegla s Kube u Miami. Osjećala se izolirano, ali u bazenu je shvatila što se u njoj krije. Rodriguez je sudjelovala na Paraolimpijskim igrama 2012. u Londonu, a kasnije je postala predstavnica sportaša Paraolimpijskog odbora u SAD -u. Kao voditeljica misije nedavno je održala brojne video konferencije sa sportašima izbjeglicama na različitim jezicima. "To košta energiju. Ali pažnja na Paraolimpijskim igrama pomaže nam da se založimo za prava osoba s invaliditetom."

Simbolička moć - ali i održiva?

Sportaši, koji su bili izbjeglice na Paraolimpijskim igrama imaju simboličku moć, ali moramo pričekati i vidjeti koliko daleko njihov utjecaj zapravo ide, kaže Ali Alssalami. Inkluzivni aktivist udruge "Sozialhelden" živi u Kölnu, aktivan je u penjanju osoba s invaliditetom i košarci u invalidskim kolicima. Kao dijete je s roditeljima pobjegao iz Iraka u Alžir, a zatim u Njemačku. "Važno je da gledamo izvan struktura velikih medijskih događaja", kaže Alssalami. Je li smještaj za izbjeglice u Njemačkoj bez prepreka? Kome se možete obratiti za beneficije? Gdje se možete baviti sportom i biti aktivni? „"Uzalud tražim takve teme u medijima", kaže on. Možda će Paraolimpijada to barem malo promijeniti.