„Victory is in my veins" („Pobjeda mi je u venama"). Tako glasi tetovirana poruka na ključnoj kosti 23-godišnje Marilde Murati koja upravo grupi mladih Albanki govori o svom obrazovanju za njegovateljicu. Sve se to događa na sajmu pod nazivom „Take Care! Postani njegovatelj/njegovateljica" koji se ovih dana održao u Berlinu. Ovdje se brojne izbjeglice i tražitelje političkog azila htjelo pridobiti za težak poziv njegovatelja u zdravstvu i skrbi starijih. Sajam, ili bolje rečeno, okupljanje je organizirala udruga „Most - berlinska mreža za ostanak izbjeglica". Uz kavu mladi migranti bez sigurnog boravišnog statusa se na različitim jezicima, arapskom, urdu ili albanskom i ponešto na njemačkom, informiraju o mogućnostima obrazovanja u zdravstvu. Prisutna je i Charite, najveća bolnica Berlina i jedna od najvećih u Europi.

Škola specijalizirana za useljenike

Jer situacija je ozbiljna: prema jednoj studiji zaklade Bertelsmann, broj osoba koje ovise o stranoj njezi bi do 2030. trebao porasti za jednu trećinu. A već sad nedostaju tisuće njegovatelja diljem Njemačke. Godinama se nije ulagalo dovoljno u ovaj sektor koji se, osim zbog naporne svakodnevice, najčešće povezuje i s niskim primanjima. Tomu treba pridodati i još jedan fenomen koji govori u prilog težnjama da se što više mladih migranata pridobije za zanimanje njegovatelja. „Jedna od najbrže rastućih grupa stanovništva su stariji migranti", kaže Marco Hahn, direktor strukovne škole Poulo Freire iz Berlina koja se specijalizirala za školovanje mladih useljenika. „Mladi s migrantskom pozadinom posjeduju tu kulturnu kompetenciju koja je važna u tako osjetljivom zanimanju kao što je njega", kaže Hahn.

Najveći problem: jezik

Marilda Murati je prije četiri godine stigla u Njemačku nakon što je godinu dana studirala medicinu u Albaniji. No, kako kaže, u Albaniji ne možeš studirati ako stalno nekog ne potplaćuješ. Zato je otišla u Njemačku nadajući se većim šansama. Već u izbjegličkom kampu je počela učiti njemački i danas ga govori gotovo bez naglaska. Jer za početak bilo kojeg obrazovnog strukovnog programa je potrebno minimalno znanja njemačkog na razini B2. I tu mnogi padaju već na početku.

No dobar njemački i mjesto u obrazovnom centru nisu bili dovoljni da se Marildin zahtjev za azilom odobri. „Nitko si nije mogao objasniti zašto Marilda mora otići. Škola je poduzimala sve da ona ostane", priča direktor škole Hahn koji se prisjeća kako su se oko škole motali policajci u civilu.

Dug put do stručne diplome

I pred mladim izbjeglicama, od kojih malo koji uživa siguran boravišni status, što se posebice odnosi na one s Kosova i Albanije, Marilda ne skriva poteškoće kroz koje je prošla zbog njemačkih vlasti. „Tužna sam kada se prisjetim prošlosti. Tri godine sam bila izbjeglica, bila sam pred protjerivanjem, po mene je već došla policija. To su bila užasna iskustva", priča mlada Albanka.

Mnogi učenici u Hahnovoj školi prolaze kroz slične neugodne situacije. Daljnji problem je činjenica da stručne svjedodžbe iz inozemstva, pogotovo iz zemalja koje ne pripadaju EU-u, u Njemačkoj u pravilu nisu priznate. „Mi smo imale polaznike koji su u svojim domovinama već godinama radili kao njegovatelji i unatoč tome im stručna sprema u Njemačkoj nije bila priznata", priča Hahn.

I godina dana studija medicine Marildi u Njemačkoj nije donijela ništa. Uz pratnju policije je protjerana iz Njemačke. Tek nakon mnogo peripetija i zalaganja strukovne škole, Marilda se s vizom vratila u Njemačku kako bi okončala obrazovanje.

U Albaniju se više ne želi vratiti. Obrazovanje joj predstavlja zadovoljstvo, s kolegama na praksi se dobro slaže. Osim toga u Albaniji, za razliku od Njemačke, ne postoji potreba za njegovateljima. „Rado bih ostala u Berlinu i studirala medicinu, ali ne znam mogu li nakon svega što sam proživjela", kaže. No optimistična je. I to ne samo zbog tetovaže na ključnoj kosti.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android