Prvo što upada u oči su svuda spuštene rolete. Na drugi pogled i poštanski sandučići oblijepljeni trakom. Ovdje više nitko ne prima poštu otkako je odlučeno da mjesto Manheim (Stari) bude preseljen nekoliko kilometara dalje gdje nastaje Manheim (Novi). Energetski gigant RWE je odlučio dalje eksploatirati drveni ugljen na ovom području između milijunskog Kölna i tromeđe Njemačka-Nizozemska-Belgija.

Grad duhova

U Starom Manheimu žive oni koji se još nisu preselili u Novi. Shodno tomu su i sve aktivnosti u mjestu svedene na minimum. Lokalna štedionica je otvorena samo tri sata dnevno. U jednoj pokrajnjoj ulici malo života. Jedna djevojčica se igra sa psom. Djevojčica se zove Sofia i četiri su joj godine. S roditeljima i bratom je došla iz Armenije u nadi da će joj ovdje biti pružena liječnička pomoć koju u domovini nije mogla dobiti. Sofiju promatra susjeda Gabi Walluga. Ona i njezin suprug Volker su članovi jedne udruge koja se brine o izbjeglicama u ovom polunapuštenom mjestu. Njihov podrum je nešto poput skladišta humanitarne pomoći: roba, namještaj, igračke, sve ono što drugi ne trebaju, a izbjeglicama bi moglo dobro doći. Kod obitelji Walluga je uvijek vrlo živo. Stalno netko zvoni na vratima.

Namještaj za roštilj

No rijetko je to netko tko želi nešto od stvari u podrumu. Češće su to izbjeglička djeca iz susjedstva. Mala Sofia koja bi se htjela igrati s obiteljskim psom Pepeom ili Ramzi iz Srbije kojeg zanimaju konji obitelji Walluga. „Koji put moramo, kad je već kasno, reći: Sad je dosta“, kaže Gabi Walluga. I dodaje: „Ovdje u Njemačkoj imamo malo drugačiji odnos prema vremenu.“ I priča kako djeci iz drugih kultura mora objašnjavati kako se u Njemačkoj ljudima više ne zvoni na vrata nakon osam navečer. Ili da se noću ne sluša glasno glazba. Ili da se starim namještajem ne može potpaliti vatra za roštilj. Gabi se smije: „Odjednom se kuća našla u gustom dimu ali to sve valjda spada u proces integracije.“ Komunikacija ide rukama i nogama, s njemačkim baš i ne ide još.

Manheim je iznimka

A gostiju će izgleda biti još više. Gradu Kerpenu, pod koji spada Manheim, je prije nekoliko dana dodijeljen ponovno kontingent od 350 izbjeglica. Napuštena vojarna je već puna, isto kao i ostali raspoloživi smještaji u gradu. Izbjeglice u međuvremenu žive u improviziranim smještajima poput napuštenih uredskih prostorija ili šatorskih naselja. U usporedbi s tim, Manheim djeluje idilično. Mnogo zelenila i slobodnog prostora. Obiteljima iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Albanije, Kosova, Armenije i Somalije su dodijeljene napuštene obiteljske kuće. Svaka s vrtom. Djeca se mogu igrati po cijelom selu, prometa gotovo da i nema. No „Manheim je iznimka“, kaže Annette Seiche, gradska povjerenica za integraciju. U mjestu više nema sadržaja, najbliža trgovina je udaljena četiri kilometara. Autobus vozi jednom na sat. I integracija nije moguća s obzirom da domaćeg stanovništva gotovo da više i nema. No unatoč tome, građani poput Gabi Walluge ne odustaju. Ne razumiju trenutnu raspravu oko izbjeglica koja je često prožeta ksenofobičnim tonovima. “Nijemci uvijek strahuju da će im netko nešto uzeti”, kaže Volker Walluga. Pritom društvo živi u izobilju. To se vidi i na pločnicima Manheima kada obitelji koje se sele nekoliko kilometara dalje iznose stvari koje im više ne trebaju. Ili će ih zamijeniti novima. Oko ovih hrpa se u pravilu ubrzo okupljaju oni koji to mogu još dobro iskoristiti jer počinju od nule. A takvih je u Manheimu svakim danom sve više. Barem dok se ne pojave prvi bageri u potrazi za ugljenom.