Sve je počelo obećanjem iz 2012. godine: „Srbija će postati dio Europske unije, a Kosovo će ostati srce Srbije.“ Vlast premijera Dačića, ministra obrane Vučića i predsjednika države Tome Nikolića tako je obećala dvije stvari koje ne samo da su proturječile jedna drugoj, nego su se tijekom posljednjih 14 godina pokazale kao nemoguće.

Isprva je izgledalo da će prilagodljivi Dačić i naizgled preobraćeni Vučić doista raskinuti s korupcijom i odlučno povesti zemlju prema članstvu u Europskoj uniji. Nekadašnji nepomirljivi nacionalisti uz briselsko su posredovanje potpisali Sporazum s odcijepljenim Kosovom. Time je Srbija Europskoj uniji osigurala vanjskopolitički uspjeh, a takvi su uspjesi u Bruxellesu rijetka roba. Stoga je uslijedila nagrada.

Mitska Europa

Početak pregovora između Srbije i Europske unije u siječnju 2014. godine, mjeren intenzitetom ratne propagande iz 1999., koja je bila zaglušujuća i u zapadnim prijestolnicama i u Beogradu, bio je mnogo više od pukoga administrativnog čina.

Ponesen snažnim emocijama, u tekstu koji je napisao prije odlaska u Bruxelles Vučić sebe i svoje djelo, otvaranje pregovaračkih poglavlja, vidi kao „najrevolucionarniji dan u novijoj srpskoj povijesti“. Premijer govori o tome da je zemlja stigla na kraj puta koji je „trajao punih dvjesto godina“.

Na unutarnjem planu akteri o kojima govorimo, u izmijenjenom odnosu moći, pretvarali su Srbiju korak po korak u stranačku državu. Demokratska pravila igre, koja ni prethodne vlasti nikada nisu do kraja prihvatile, jedno su po jedno potiskivana. Nikolić je nakon prvog mandata prihvatio prisilnu političku mirovinu kako bi pozornicu prepustio mlađem i ambicioznijem Šešeljevu učeniku, Aleksandru Vučiću.

On je pragmatično balansiranje Srbije između velikih sila proglasio doktrinom: nije želio zatvoriti nijedna vrata. Kroz jedna ulaze ruski energenti, a kroz druga teku rijeke eura. Dobro zamišljeno, ali dugoročno gledano to može biti vanjska politika Kine, a ne Srbije. Tek je rat u Ukrajini to do kraja razotkrio.

Na sljedećim parlamentarnim izborima Vučić osvaja apsolutnu većinu i premijersku dužnost.

Treba se prisjetiti kakvo je raspoloženje tada vladalo u Srbiji. Političke elite više su puta iznevjerile građane. Miloševićeve su ih odvele u ratove i poraze, a one nakon njega u tranziciju koja je poprimila kleptokratske razmjere. Potom su se sve nade usmjerile prema reformiranim nacionalistima koji na dnevnom redu više nisu imali veliku Srbiju, nego veliku Europu.

Ogorčeni i prevareni

Dakle, ljudi čija su očekivanja bila gorko iznevjerena i u razdoblju nakon Miloševića tražili su nekoga tko bi im vratio nadu. Ili tko bi im donio spas. Vučić je u drugom desetljeću novoga tisućljeća ponudio dovoljno veliku projekcijsku površinu za takvu nadu.

Međutim, loša vijest, koju su građani potisnuli, glasila je: autokrati potvrđeni plebiscitarnom podrškom i skloni mesijanskim zabludama uglavnom vjeruju da su besmrtni. Nakon niza izbora, afera i prosvjeda pokazalo se da Vučić nije toliko privržen banalnim stvarima poput demokracije i Ustava koliko vlastitim besmrtnim ambicijama.

Stalno je isticao da želi „pristojnu, modernu i uređenu zemlju“. To je željela i većina građana Srbije. No njegova je stranka postala okosnica nepristojnog partitokratskog sustava u kojem sposobni ljudi bez stranačke iskaznice odlaze u inozemstvo. Politički utjecaj na pravosuđe onemogućava vladavinu prava, što je anakrono, a ne moderno. Ima antikorupcijskih zakona, ali nema antikorupcijske prakse, a zemlja ogrezla u korupciji nije ni pristojna, ni moderna, ni uređena.

Provaliju između riječi i djela Vučić je vješto prikrivao onime što najbolje zna: houdinijevskim insceniranjem vlastitog ega u podređenim medijima. Tu se ništa nije promijenilo ni u sadašnjoj predizbornoj kampanji. Samo je sve eskaliralo jer je protivnik mlad i snažan.

Bivši predsjednik često satima obrazlaže svoje stavove, polemizirajući s odsutnim protivnicima. Povremeno, za svaki slučaj, zastupa i mišljenje drukčije od vlastitoga. Njegove vizije sežu toliko daleko da vidi prednost svoje stranke od pola milijuna glasova, dok ozbiljni stručnjaci procjenjuju da je njegov povijesni maksimum odavno iza njega. Teško je procijeniti radi li se o prizemnom predizbornom marketingu ili o zabludi nastaloj zbog predugog ostanka na vlasti bez ozbiljnoga institucionalnog ograničenja.

Što smo zapravo vidjeli u ovoj predizbornoj kampanji? Na strani vlasti više istoga. Studentska lista, međutim, ima nešto što je Vučić nekoć davno, zahvaljujući jedinstvenom povijesnom trenutku, mogao predstavljati, a danas se toga jedva sjeća. Studentska lista projekcijsko je platno za probuđenu nadu.

U Srbiji svakako postoji kontinuitet u shvaćanju stranke kao hraniteljice, dok su država i mediji plijen pobjednika. Postoji podanički mentalitet i filozofija zajedničkog kotla. Postoji osionost vlasti koja sve više podsjeća na miloševićevsko-šešeljevski prkos devedesetih. I deprivilegirani slojevi koji tu osionost još uvijek doživljavaju kao svoju osvetu nekadašnjoj eliti.

Osmijeh i zlovolja

Ovo nije samo generacijska polarizacija, premda nosi i njezina obilježja. S jedne su strane mladi, nasmijani ljudi koji se znaju pristojno izražavati te njihovi roditelji, bake i djedovi koji su ostali mladi duhom. S druge strane stoje kolone starijih, uglavnom smrknutih ljudi.

Budući da Aleksandar Vučić vješto koristi sve registre i tonalitete iste pjesme u kojoj je on neka vrsta Svetog Jurja koji kopljem probada sve političke aždaje, može se pretpostaviti da će ga birači iz te kolone smrknutih ljudi većinski podržati.

Njihov Aleksandar Vučić brani imaginarno Kosovo i voli imaginarnu Rusiju. Dok državne nadležnosti prenosi na Prištinu i, kako pišu njemački mediji, Ukrajini prodaje streljivo. Za njega je Srbija dio mitske Europe kako nikada ne bi postala članica Europske unije. Ne zbog Kosova, nego zbog zajedničke pravne stečevine koja bi, kada bi se primjenjivala, razvlastila njegovu tehno-feudalnu kastu.

Prvaci te kaste već su pokazali da su spremni korupcijom ubijati ljude. Da pošalju svoje paravojne falange protiv neistomišljenika. Da među obične ljude ubace provokatore kako bi poslije opravdali represiju. Sve smo to već vidjeli.

Nadamo se da su svjesni kako spirala nasilja može poprimiti oblik bumeranga.

Vučić nije iznimka. Uklapa se u poznati pseudodemokratski obrazac ponašanja i iliberalnu tehniku vladanja. Postmoderna demokratura s cirkuskim reality elementima, nažalost, više nije iznimka ni u svijetu ni na Balkanu. Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć. Orwellovo Ministarstvo istine ima nedvosmislen program: istina je laž. Književnost je predvidjela sve što nam se događa. Samo što je stvarnost nadmašuje.

Ako ove izbore promatramo kroz prizmu emocionalne mobilizacije, onda je riječ o sudaru straha i agresivnosti rođene u njegovu golemom krilu s probuđenom nadom. Hipnotizirana i probuđena Srbija prebrojavaju se. U nemogućim uvjetima. Jedan moj prijatelj rekao je da je to zapravo utakmica bez suca.

Meni na um pada izreka koja se pripisuje Aristotelu: nada je san budnih. U tom snu ponedjeljak je u postfeudalnoj Srbiji osvanuo kao i svaki drugi dan, jer ničija majka nije zaplakala.