Izbori su trebali biti održani još 2013. No, četiri godine nakon posljednjih izbora održanih u lipnju 2009. godine, većina zastupnika u parlamentu smatrala je da Libanonon nije u stanju organizirati sigurne izbore. Kao razlog za to je naveden građanski rat u Siriji koji je bjesnio u susjedstvu. Zatupnici su tako produžili svoj mandat za 17 mjeseci – do rujna 2014.

Kada se približio novi termin održavanja izbora došlo je do drugog prolongiranja. Zastupnici nisu mogli da se slože oko toga ko će biti novi predsjednik države, pa su produžili svoj mandat na osam godina. A u aprilu 2017. je došlo i do trećeg produženja sa obrazloženjem da parlament sada mora dobiti dovoljno vremena za donošenje novog izbornog zakona. Oko Nove godine su se pojavile i glasine da će biti još jednog produženja, ali – nije ga bilo.

Za Libanonskog novinara Amina Kamurijeha, to su samo truli izgovori. „Izbori su mogli biti održani još 2013, ali politička garnitura nije bila zainteresirana za to". Dva glavna suprotstavljena politička bloka, pokret „8. ožujka" naklonjen Asadu s proiranskim Hezbolahom kao i pokret „14. ožujka" koji predvodi Saad Hariri, žele dobiti na vremenu. „Svako se nadao da će njegovi saveznici brzo riješiti rat u Siriji u svoju korist i da će tako postavljen odnos snaga u regiji doprinijeti popularnosti njegove strane. Ali oba tabora su se prevarila."

Višegodišnji politički zastoj

Uslijedila je duga blokada izbora nasljednika predsjednika Michela Sleimana, čiji je mandat završen 2014. Njegova funkcija je bila upražnjena do kraja 2016. Uz državnu krizu, zemlja je bukvalno tonula u smeću. U gradovima su se fstvorila brda smeća, čiji je smrad bio nepodnošljiv. Libanonci su to uzeli kao moto protesta. „Smrdite!" uzvikivalo je u smjeru članova vlade na tisuće građana za vrijeme masovnih demonstracija koje su trajalitjednima. Krizu je pojačalo i to što je u Libanon došlo milijun i pol sirijskih izbeglica tako da se broj stanovnika Libanona za kratko vrijeme povećao za petinu.

Ljudima se politička garnitura jednostavno smučila. Mnogi su tražili da se okonča sustav podjele vlasti: predsjednik i šef vojske mora biti krišćanski maronit, premijer – muslimanski sunit, a predsjednik parlamenta – šijit. Većinsko izborno pravo zahvaljujući kojem su godinama na vlasti bili isti obiteljski klanovi, trebalo bi, kako to mnogi traže, biti zamijenjeno proporcionalnim sustavom koji bolje izražava volju naroda.

No, iako je neko vrijeme izgledalo kao da se zemlja nalazi na rubu ponora, Libanon je ostao stabilan. Ironija je, kako kaže Kamurijeh, u tome što Libanonci za to mogu zahvaliti prije svega izbjeglicama, čije prisustvo mnogi u Libanonu vide kao veliki problem. „Libanon nije zahvaćen regionalnim potresom, jer velike sile a prije svega Europa tu zemlju vide kao veliki izbjeglički logor. Zato žele sačuvati njenu stabilnost i podržavaju je i financijski kako ne bi došlo do novog velikog vala izbjeglica. A i regionalne sile su složne u ocjeni da Libanon treba poštedjeti oružanog sukoba."

Vreme popuštanja zategnutosti

Otkako je – nakon 45 propalih pokušaja – izabran novi predsjednik države, bivši general Michel Aoun, situacija u zemlji se stalno poboljšava. Sada neki čak smatraju da bi se moglo prestati sa stalnim formiranjem suprotstavljenih političkih blokova. „Prije Aounovog izbora, on se sa Saadom Haririem dogovorio da će Hariri biti premijer, a on predsjednik, što je dogovor u kojem su sudjelovali i Hezbolah i regionalni i međunarodni čimbenici".

Na predstojećim izborima u nedjelju će u nekim izbornim okruzima doći do stvaranja saveza nekada međusobno neprijateljskih blokova. Najveću nesigurnost za vladajuću elitu stvara novi izborni zakon u koji je ugrađen princip proporcionalnosti koji je prošle godine usvojio parlament – pod pritiskom građana. Prije toga je u Libanonu, od samog osnivanja države, vladalo većinsko odlučivanje, po kojem je jednostavnom većinom bilo moguće ostvariti pobjedu u nekom izbornom okrugu. Mnogi se nadaju da će novi sustav dovesti do obnove političke elite i stvaranja pluralističkog, nadkonfesionalnog, parlamenta. Amin Kamurijeh to vidi sasvim drukčije: „Pritisak društva je bio velik pa su morali prihvatiti novi zakon. Međutim, vladajuće snage formulirale su zakon po svojoj mjeri, tako da će on donijeti iste izborne rezultate. A to će ubrzati "konfesionalizaciju politike".