O Rumunjskoj se na političkoj pozornici Europe sve manje govori. A zapravo je to država šesta po broju stanovnika u Europskoj uniji i već po svom položaju na istaknutom jugoistočnom krilu EU-a i NATO-a je od goleme strateške važnosti.

Upravo Rumunjska ima daleko najdužu granicu od bilo koje zemlje EU s ratom zahvaćenom Ukrajinom, to je također i najvažnije uporište za američke i druge NATO snage u toj regiji. A isto tako je kao niti jedna druga članica Unije i sama pogođena ratom: ruske bespilotne letjelice Shahed svako malo eksplodiraju iznad rumunjskog teritorija ili ga čak direktno pogađaju. U delti Dunava vlada u Bukureštu čak je 2023. odlučila izgraditi skloništa od zračnih napada za stanovnike. Ali za razliku od Poljske ili baltičkih država, od Rumunjske se jedva što čuje u raspravama o odnosima s Rusijom i podršci Ukrajini.

Takva šutnja Rumunjske uvelike je zasluga predsjednika Klausa Johannisa koji je na dužnosti u svom posljednjem, drugom mandatu već deset godina. Rumunjski predsjednik zapravo po ustavu ima i važnu vanjskopolitičku ulogu, baš kao što je i odlučujući u unutarnjoj politici. Johannis je postao predsjednikom uz velika obećanja važnih reformi i odlučnu borbu protiv korupcije. No Johannis, bivši uspješan gradonačelnik u mirnom transilvanskom gradu Sibiu, se nikad nije snašao u predsjedničkom uredu i bukureštanskoj političkoj džungli i ubrzo je potonuo u pasivnost.

Građane Rumunjske čeka pravi maraton izbora: ove nedjelje (24. studenog) prvi krug predsjedničkih izbora, tjedan dana kasnije (1. prosinca) parlamentarni izbori, a onda za dva tjedna (8. prosinca) je predviđen drugi krug izbora za predsjednika u vrlo vjerojatnom ishodu da nitko ne osvoji apsolutnu većinu u prvom krugu.

Premijer je jasni favorit za predsjednika

Predsjednik Johannis se niti ne može više kandidirati, makar je već i tako gotovo posve izgubio podršku razočaranih birača. Ali njegova pasivnost je pomogla jačanju nacionalističkih i antireformskih snaga. Favorit na predsjedničkim izborima je aktualni premijer Marcel Ciolacu iz Socijaldemokratske stranke (PSD). Neposredno nakon pada komunizma 1990. i pod drugim imenom, ova stranka je još bila okupljalište kadrova svrgnutog Ceausescuovog režima. PSD dominira političkim životom Rumunjske tri i pol desetljeća, što je čini jedinom strankom nasljednicom komunista u zemljama bivšeg istočnog bloka koja nije potonula u političku marginu.

Makar potječe od komunista i usprkos nazivu, PSD se jedva može smjestiti na političku ljevicu nego zastupa desničarske populističke i nacionalističke pozicije pomiješane s lijevom socijalnom retorikom. Za mnoge urbane Rumunje, PSD je oličenje korupcije i vladajuće klike u postkomunističkoj državi, no takva retorika dobro prolazi u ruralnim regijama na istoku i jugu Rumunjske.

Premijer Ciolacu, kojeg po prognozama podržava oko 24 posto upitanih za položaj predsjednika, je pravi veteran te stranke i prešao je put od pokrajinskog političara ranih 1990-ih do vodećeg dužnosnika PSD-a. Ciolacu predstavlja konzervativno-nacionalističko krilo stranke i nekoliko se puta „proslavio“ skandalima za korupciju – i nedavno je otkriveno njegovo luksuzno ljetovanje kao „mali znak pažnje“ premijeru.

Europa ili ne?

Za mnoge Rumunje je on i tako predvidljiv, prosječni političar PSD-a koji bi jamčio stabilnost i smirenost. I za njega bi mogla vrijediti kovanica smišljena za bivšeg gradonačelnika Zagreba Bandića „ako je i krao, i drugima je dav‘o“ tako da i sve upletenosti u afere korupcije nisu ozbiljnije narušile popularnost rumunjskog premijera.

Isto tako, Ciolacu odlično poznaje izdašnu blagajnu Europske unije i već zbog toga i ako postane predsjednik, ne treba očekivati antieuropski zaokret kao u Orbanovoj Mađarskoj. No definitivno neće biti zagovornik reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije.

Kod Georgea Simiona, čelnika Saveza za ujedinjenje Rumunja (AUR) je bitno drugačije: on prema posljednjim anketama uživa oko 15 posto podrške i on ne taji svoje težnje „velike Rumunjske“ i gorljivi je protivnik Europe. On je nešto drugo nego prošla dva naraštaja rumunjskih nacionalista kojima je najvažnija bila „slavna prošlost“ te zemlje. On učenik političara poput Donalda Trumpa i Viktora Orbana, a također je izuzetno aktivan na društvenim mrežama. Zapravo mu je zabranjen ulazak u Republiku Moldaviju i Ukrajinu jer javno zagovara prisvajanje dijelova njihovih teritorija, a sumnja se da je Simion prvi izbor i za ruske tajne službe - ali za to nema konkretnih dokaza.

Malo jedno, malo drugo...

Mjereno po podršci u anketama, sa Simionom kod 15% je blizu i Elena Lasconi, čelnica liberalne stranke Spasimo Rumunjsku (USR). Bivša novinarska zvijezda i voditeljica na komercijalnoj televiziji je prešla u politiku prije nekoliko godina i postala gradonačelnica malog južnog rumunjskog grada Campulunga.

Njezina stranka, USR je nastala prije desetak godina iz građanskog pokreta protiv korupcije i zalagala se za naprednu i liberalnu politiku. Međutim, USR već nekoliko godina vrluda, kojim političkim smjerom treba krenuti: nakon izbora 2020. je ušla u vladajuću koaliciju s Nacionalno liberalnom strankom (PNL) i strankom mađarske manjine UDMR, ali je napustila koaliciju nakon samo deset mjeseci jer nije bilo sloge oko reforme pravosuđa.

Elena Lasconi, baš kao i njena stranka, vrluda u svojim političkim stavovima između progresivnog – i ekstremno konzervativnog. Tako je se prije nekoliko godina usprotivila homoseksualnim brakovima i pružila podršku Rumunjskoj pravoslavnoj crkvi koja je potakla referendum. To je izazvalo čak i sukob u njenoj vlastitoj obitelji, jer se njena kćerka javno izjasnila kao “dio LGBTQ zajednice”. Elena Lasconi je nešto omekšala svoje stavove po tom pitanju: prihvaća registraciju istospolnih partnera, ali odbija im dati pravi brak. Na nastupima često i izazovno nosi privjesak s velikim raspelom – navodno kao element folklora te zemlje.

Uspon populista

Za aktualnog premijera Marcela Ciolacua koji će gotovo sigurno u drugi krug predsjedničkih izbora, dvoboj sa šefom AUR-a Georgeom Simionom bi bio lakši posao: kao i 2000. godine, kada su se u drugom krugu izbora natjecali komunist Ion Iliescu i ultranacionalist Corneliu Vadim Tudor, mnogi bi birači Rumunjske radije izabrali "manje zlo", odnosno Marcela Ciolacua. Ali ako bi dvoboj bio s Lasconi, onda bi se -  kao i često u posljednja tri desetljeća -  sučelile dvije Rumunjske: država i grad, tradicija i modernost, ustajali aparat i reformske snage.

Prognoze za parlamentarne izbore podjednako su nejasne: prema posljednjim istraživanjima, PSD bi dobila 25 do 35 posto, nacionalistički AUR 15 do 21 posto, a nacionalni liberali također 15 do 21 posto. Jedino je izvjesno kako rumunjski populisti i nacionalisti ovog puta mogu očekivati rekordan rezultat.