Nigerijac Sylvester Jideofor Chinyelugo radi u lokalnoj autopraonici, tek ulicu dalje od svog malenog jednosobnog stana kojeg je unajmio u glavnom gruzijskom gradu Tbilisiju. Od nekoliko stotina dolara koje tu mjesečno zaradi, žive on, njegova supruga Linda i njihova mala kćer Adore. Adore je rođena u Tbilisiju.

Oni su predstavnici male afričke zajednice, čiji su pripadnici odlučili sreću potražiti u ovoj bivšoj sovjetskoj republici. Njihov broj iz dana u dan raste, a izgledi da će sreću uistinu i uspjeti pronaći prilično su mali.

Službeno, nezaposlenost u Gruziji iznosi 16 posto, iako se ovaj postotak prema neslužbenim podacima penje čak i do 70. Svejedno, Chinyelugo kaže da on ne gubi nadu. Ovaj nekadašnji kickbokser brzo je naučio gruzijski jezik, završio je fakultet na Državnom sveučilištu u Tbilisiju, masters iz Europskih studija, a u praonici radi dok istovremeno priprema doktorat.

"Sviđa mi se politička atmosfera u Gruziji. Puno je bolja nego u mnogim mjestima gdje sam bio. To je razlog zbog kojeg sam odlučio ostati", kaže Chinyelugo.

Odskočna daska za Europu

Broj Afrikanaca koji dolaze u Gruziju zadnjih je pet godina konstantno rastao. Prema statistikama gruzijskog Ministarstva unutarnjih poslova, 2011. je u Gruziju ušlo skoro 5.000 Afrikanaca, dok ih je 4.500 napustilo zemlju. U svakom slučaju broj pridošlica je konstantno veći nego onih koji odlaze. Ali na temelju tih podataka je ipak nemoguće odrediti koliko zapravo Afrikanaca živi u toj zemlji na Kavkazu. Neki predaju molbe za dozvolu boravka, dok drugi obnavljaju turističke vize.

Za razliku od kineskih i turskih doseljenika, koje kao radnu snagu u Gruziju dovode strane tvrtke, Afrikanci ovamo dolaze s namjerom da zemlju iskoriste kao odskočnu dasku za Europu. Njih tu privlači mogućnost obrazovanja kojeg si mogu priuštiti ili pak jednostavna, nerestriktivna pravila za pokretanje biznisa.

"Sve je više Afriakanaca koji ovdje pokušavaju pokrenuti neki posao. Tu je na snazi jednostavan porezni sustav i gotovo da nema korupcije", tvrdi prva ministrica-zamjenica pri Ministarstvu unutarnjih poslova Ekatarina Zguladze.

Gruzijski prilično jednostavan režim za dodjelu viza omogućuje gotovo svakome da uđe u zemlju. Koordinator programa u gruzijskoj misiji Međunarodne organizacije za migracije (IOM) Marc Hulst kaže kako to može ulijevati lažnu nadu onima koji žele nastaviti putovati dalje za Europu.

"Ući u Gruziju nije problem ali putovati dalje iz nje nije jednostavno jer su granične kontrole pri izlasku iz zemlje prilično stroge. Ljudi se često tu prevare pa zapnu na granici ili završe u zatvoru zbog pokušaja ilegalnog prelaska granice", kaže Hulst.

Prevare sa školama

A tu se smjesta ubacuju razni prevaranti koji će rado iskoristiti nezgodan položaj u kojem se ovi ljudi nađu. Takozvani agenti u afričkim zemljama oglašavaju slobodna mjesta po raznim gruzijskim školama, uz jamstva da polaznici mogu paralelno i raditi. Riječ je često o školama bez državne licence koje za sebe tvrde da im je specijalnost turizam ili hotelski menagement, te da se gradivo predaje na engelskom. U najgorem slučaju, ljudi stignu u Gruziju i otkriju da škola za koju su skupo platili uopće ne postoji.

Nigerijski student Joshua Ugochukusu i njegova dva prijatelja platili su jednom agentu u Lagosu 550 američkih dolara (440 eura) da ih upiše na tečaj turističkog menagementa u jednoj obrtničkoj školi u Tbilisiju. Joshua je potom poštom u Gruziju poslao 1.000 dolara, a po dolasku u lipnju 2011. platio je još 1.000 dolara. Tjedan dana kasnije, direktor ih je odveo u praznu učionicu u kojoj je bilo šest klupa. I jedan učitelj.

“Shvatili smo da nema nikakve škole hotelskog menagementa i žalili se. Nakon nekog vremena, odveo nas je u kozmetičku školu u kojoj smo pohađali jednomjesečni tečaj i dobili svjedodžbu", priča Ugoschukusu.

Iznuđivanje među nogometašima

Druga vrsta prevaranata pak vreba afričke nogometaše koji sanjaju o karijeri u europskoj ligi. Tako su agenti u Kamerunu prošle godine namamili 10 igrača s obećanjima da će igrati za NK Elit, gruzijski nogometni tim za koji im je rečeno da je profesionalni klub.

"Kad smo pogledali na internetu, vidjeli smo da ima dobrih klubova koji igraju u europskoj ligi. No kad smo stigli ovamo, uvidjeli smo da stvari stoje sasvim drugačije", prisjeća se Clovis Nduta koji je bio među prvim igračima koji su prošlog kolovoza stigli u Gruziju.

Igrači kažu da je svaki od njih platio i do 2.500 dolara da bi u Gruziji dobio priliku igrati profesionalni nogomet. Smješteni su bili u negrijanim prostorijama za izbjeglice u kojima su proživjeli najhladniju zimu koja je Tbilisi pogodila u zadnjih dest godina. Za to su vrijeme jeli skoro isključivo kruh. Vlasnik kluba uspio je neke od njih uvjeriti da mu plate dodatnih 1.000 ili više dolara da bi ih, kako je rekao, učlanio u klub. Tražio je od njih da mu pomognu regrutirati još igrača iz Kameruna, nudeći im 50 posto zarade. Otako su stigli u Gruziju, igrali vrlo malo igraju nogomet a ovise o nekoliko dolara pomoći koje njihove obitelji uspiju skupiti i poslati im iz Kameruna da bi preživjeli.

"

Prema podacima Gruzijskog nogometnog saveza (GFF), NK Elit je registriran kao amaterski klub ali i iz tog je registra kasnije izbrisan jer nije bio platio 2.000 larija (1.200 dolara) registracijske pristojbe.

I drugi afrički igrači u Tbilisiju proživjeli su sličnu sudbinu. Voditelj Odjela za transfere pri GFF-u Irakali Nakaidze tvrdi kako Federacija ne snosi nikakvu odgovornost za ovakve slučajeve. "Problem je u tome što igrači pristaju doći i igrati za malu plaću. Njima se to čini dobrom prilikom", kaže on. "Ne mogu ni zamisliti kako je u njihovim zemljama".

Nema nikog tko bi pomogao

Predstavnica gruzijskog Ministarstva unutranjih poslova Ekaterina Zguladze kaže da se broj slučajeva poput onog Joshue Ugochukusua smanjio otkako je Ministarsvo počelo pomnije proučavati molbe za vize koje im zbog školovanja u obrtničkim školama u Gruziji šalju afričke putničke agencije. Do sad nije otkriven nitko tko je sudjelovao u prevarama nogometaša iako bi se i to moglo promijeniti otkako se Gruzija namjerava natjecati za zemlju-domaćina Europskog nogometnog prvenstva 2020.

Žrtve prevara kažu da bi povratak kući bio ponižavajući, budući da su se njihove obitelji žrtvovale na mnoge načine kako bi platile za njihov put i troškove u Gruziji. Suočeni s neznajem jezika, upornim nepovjerenjem vlasti kao i činjenicom da nema veleposlanstava kojima bi se mogli obratiti za pomoć, brojni Afrikanci završe u autopraonici u kojoj radi i Sylvester Chinyelugo. Tamo im on, u pauzama između usisavanja prašine po untrašnjosti ili laštenja po karoseriji automobila služi kao mentor koji dijeli savijete ili pruža utjehu.

“Problem je u tome što ljudi ovamo dolaze očekujući da će otići u Ameriku", priča on dok pjenom pokriva crni mercedes. "Oni ne znaju niti što rade niti gdje su zapravo".