Najnoviji kamen spoticanja u dugoj povijesti politike naseljevanja Židova na područja koja se već preko 40 godina nalaze pod opsadom Izraela, jedan je građevinski projekt u istočnom dijelu Jeruzalema. Dakle, upravo u onoj urbanoj sredini koju Palestinci jednom žele učiniti prijestolnicom svoje nove države. Protest međunarodne zajednice ovaj je put bio brz i, što je najvažnije, jednoglasan. Žurni prekid gradnje zatražili su i Europska unije i Ruska Federacija, a na kraju čak i SAD. Usred trenutnih mirovnih napora Washingtona, izraelski dnevnik "Haaretz" je objavio da je broj stanovnika u izraelskim naseljima porastao na preko 300.000. To znači da se broj naseljenika od sredine devedesetih udvostručio.

Teška tema

No, niti nakon dolaska specijalnog izaslanika SAD-a za Bliski istok Georga Mitchella, stav najvažnijeg izraelskog partnera glede politike naseljevanja ostao je neumoljiv. Washington i dalje smatra da je ovakva politika službenog Jeruzalema jedna od najvećih prepreka mirnom rješenju bliskoistočne krize. No, o kakvoj se politici zapravo radi? Politika naseljavanja područja u Palestini seže zapravo do samih početaka cionističkog pokreta sredinom 19. stoljeća. Dok su se tadašnji židovski naseljenici iz Europe naseljevali na zemljištima koje su kupovali od arapskih veleposjednika, naselja izgrađene na području Zapadne obale Jordana izgrađena su na području koje je Izrael osvojio tijekom tzv. Šestodnevnog rata 1967.

Problem koji se odnosi na područje Zapadne obale koju izraelski tvrdolinijaši, među kojima je i aktualni premijer Benjamin Netanjahu, tako ne nazivaju nego se služe biblijskim toponimima Judeja i Samarija, problem je razlike u recepciji toga komu zapravo pripada "Sveta zemlja". "Odnos između židovskog naroda i zemlje Izrael opstoji zadnjih 3 500 godina. Judeja i Samarija su mjesta u kojima su obitavali naši preci Abraham, Izak i Jakob kao i David, Salomo i Jeremija. To nije strana zemlja nego zemlja naših predaka." Kada se zna da ove riječi ne dolaze iz usta ortodoksnih propovjednika nego iz usta aktualnog izraelskog premijera onda je teško očekivati da će sadašnji kabinet s Netanjahuom na vlasti odustati od težnji za "Erec Izraelom", dakle onim područjem koje je prema predaji Bog dao izraelskom narodu.

Povijesno pravo na zemlju Izrael

No, dok su odmah nakon Šestodnevnog rata naseobine na području Zapadne obale i pojasa Gaze imale isključivo strateško-obrambenu svrhu, sadašnji građevinski projekt na području zapadne obale, gdje 300.000 Židova živi izolirano među 2,5 milijuna Palestinaca, nastaju isključivo iz razloga stvaranja novihi političkih činjenica. Početke današnjeg intenzivnog građenja židovskih naseobina na zapadnoj obali treba tražiti u kasnim sedamdesetima, kada je na vlast došla vlada Menahima Begina koji je zajedno sa svojim Likudom potpomognuo formiranje radikalnih pokreta poput "Gusch Emunima" ("Savez vjernih") kojima je jedni cilj bio izgradnja novih naselja na okupiranim područjima. Nakon mirovnog sporazuma u Oslu 1993. na kojem je tadašnji premijer Jitzak Rabin, između ostalog pristao i na uklanjanje spornih naselja, počelo je djelomično povlačenje naseljenika. Svoj "ustupak" Palestincima Rabin je 1995. platio glavom. Na njega je pucao radikalni pobornik naseljavanja Jigal Amir.

Spektakularno povlačenje svih 8.000 naseljenika iz pojasa Gaza nije zaustavilo gradnju novih naselja na Zapadnoj obali. Zlatno doba za naseljenike nastupilo je dolaskom administracije Georga W. Busha na vlast koji se nije ni najmanje opirao željama radikala. Stav Washingtona se međutim promijenio dolaskom Baracka Obame u Bijelu kuću koji je uvidio da do mira na Bliskom istoku neće doći bez rješenja problema ilegalnih naselja na Zapadnoj obali. U tom svjetlu treba shvatiti i sadašnju diplomatsku ofenzivu Washingtona.

Autor: Nenad Kreizer

Odg. ur.: M. Ljubičić