Završena je pravosudna trakavica oko izručenja Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, nekada visokopozicioniranim službenicima bivše jugoslavenske tajne službe za državnu sigurnosti, poznatoj kao UDBA. Prvi je bio šef savezne organizacije, a drugi mu je bio podčinjen kao šef republičke. Zajedničke su im i zasluge u stvaranju hrvatskih tajnih službi, ali i tjeralica kojom ih je Njemačka tražila zbog ubojstva počinjenog na njenom teritoriju.

Hrvatska ih je, podsjetimo, uz neuvjerljiva objašnjenja Vlade, tri dana prije ulaska u Europsku uniju zaštitila ograničivši primjenu Europskog uhidbenog naloga samo na kaznena dijela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Nakon oštrih tonova razmijenjenih s Europskom komisijom, nalog se u potpunosti počeo primjenjivati prvim danom ove godine, a nakon što je krajem siječnja pred njemačko pravosuđe doveden Josip Perković, jučer (18. 2.) je u Njemačku stigao i njegov nekadašnji šef Zdravko Mustač.

O izručenju Mustača je odlučio Vrhovni sud, odbivši pri tome njegovu žalbu, ali i žalbu Državnog odvjetništva i to nakon što je Županijski sud u Velikoj Gorici presudio da je za navedeni zločin nastupila zastara te da ga ne treba izručiti. Obojica će se naći pred njemačkim sucima koji će im suditi za ubojstvo hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića u srpnju 1983. godine u Gornjoj Bavarskoj. Đureković je, pretpostavlja se, u to vrijeme bio opasan za korumpirane političare i gospodarstvenike bivše Jugoslavije koji su ga putem tajnih službi dali smaknuti „po kratkom postupku“. Slučaj bi, nadaju se mnogi, mogao potaknuti rasvjetljavanje brojnih drugih Udbinih likvidacija, kako u Hrvatskoj, tako i među emigrantima.

Đurekovićeva udovica i dalje šuti

Malo koji novinar ne bi želio čuti detalje ove uzbudljive i tragične priče izravno od Đurekovićeve supruge Gizele, no ona odbija kontakt s javnošću i s medijima komunicira isključivo putem svojih odvjetnika. Na pitanje jesu li razlog tomu prijetnje koje možda dobiva od osoba upletenih u ovaj slučaj, njen pravni zastupnik Siniša Pavlović odbija dati odgovor. Kaže nam, iako se radi o „hladnom slučaju“, on može biti i 30 godina kasnije kvalitetno priveden kraju. „Ako to itko može, onda je to njemačko pravosuđe“, nada se i dodaje da izručenje Mustača može pomoći tome budući je njegova uloga naznačena već i funkcijom koju je u vrijeme ubojstva obnašao, kao i presudom protiv Krunoslava Pratesa. „Izručenje je logičan nastavak postupka koji se od 2008. vodi u Njemačkoj protiv Pratesa i vjerojatan razlog da se to događa sada je činjenica da do nedavno nije bilo moguće izručenje hrvatskih državljana.“

Na pitanje o nekom eventualnom obeštećenju u budućnosti, odvjetnik Gizele Đureković tvrdi da to u ovom slučaju nije primarno pitanje. „Sada nas zanima istina. Da se otkrije što se dogodilo, tko je počinitelj i da se počinitelje kazni. Pri tome ne mislim samo na one koji su držali pištolj, već i na nalogodavce.“

Je li i Đurekovićev sin Damir ubijen?

Odvjetnik pretpostavlja da bi se tijekom suđenja mogle saznati i neke informacije o smrti Damira Đurekovića, sina ubijenog Đurekovića, koji je pod sumnjivim okolnostima stradao 1987. u Calgaryju. „Damir je napustio Njemačku nakon ubojstva Stjepana Đurekovića, nakon upozorenja da ni njegov život nije siguran. Otišao je u Sjedinjene Države pa se je na kraju skrasio u Kanadi. U Calgaryju je njegova smrt proglašena samoubojstvom, unatoč detaljima koji upućuju da neke stvari ne odgovaraju tomu. Voljeli bismo vidjeti bilo kakav detalj koji nam može pomoći u tom smjeru. Nažalost, to se je sve događalo u rujnu 1987. godine neposredno prije Zimskih olimpijskih igara. Jasno, u takvoj situaciji nitko ne želi imati sigurnosni problem i slične priče. Mislimo da je zbog toga istraga vođena na brzinu i zatvorena što je prije bilo moguće s prvim mogućim zaključkom“, priča odvjetnik svjestan da su izgledi za otvaranje istrage mali. „Ovdje nije poanta u istrazi, već u tome da saznamo što se zaista dogodilo.“

Na pitanje zašto su vlasti otezale s izručenjem Perkovića i Mustača, odvjetnik Pavlović ne daje odgovor. Kaže, političke implikacije ovog slučaja nisu nešto s čim su se on i njegova stranka bavili. „To nije pitanje za nas“, kaže u razgovoru za DW.

Mustač je uvijek bio u drugom planu

No samo izručenje Zdravka Mustača nije izazvalo ni upola toliko „buke“ u hrvatskoj javnosti kao izručenje Josipa Perkovića u siječnju. Čak je i u središnjem Dnevniku javne televizije pozicionirano tek u 13. minuti. Razlog je djelomično i u prirodnom „ispuhivanju“ priče, ali i u tome što je sve od početka iz nekog razloga bilo fokusirano na Perkovića, potvrđuje nam Ivica Đikić iz tjednika Novosti. Ističe da je zakon zbog kojeg je Hrvatska zaoštrila odnose s Europskom komisijom odmah nazvan Lex Perković. „Mustač je čitavo to vrijeme bio u drugom planu, nije ga se spominjalo, a nije se ni on sam gurao da ga spominju. Nije se isticao za razliku od Perkovića koji je davao intervjue medijima. A Mustač je čitavo vrijeme bio nadređen prethodno izručenom Perkoviću pa čak i u vrijeme ubojstva Đurekovića, tako da je neosporna činjenica da je Mustač u obavještajnim sistemima Jugoslavije i Hrvatske bio moćniji od Perkovića“, priča nam kolega novinar koji je u siječnju Perkovićevo izručenje nazvao rezultatom starih i novih međušpijunskih obračuna u Hrvatskoj i Njemačkoj.

„Čitavo to fokusiranje na Perkovića u slučaju Đureković je proizvod domaćih špijunskih obračuna. Perković se radom u jugoslavenskoj, a potom i u hrvatskoj tajnoj službi zamjerio dijelovima tih službi. One su sigurno povezana s njemačkim službama. Zna se da je Perković vodio rat s hercegovačkom strujom u tajnim službama.“

Bliskost s Tuđmanom

Gledano iz perspektive državotvornosti, navodi, uloga Mustača i Perkovića je ogromna. „U trenutku kada se Jugoslavija raspada, a Hrvatska stvara, Mustač je šef savezne tajne policije izgrađivane 50 godina. Moć, informacije, utjecaji, veze i dokumenti koje je posjedovao Mustač su bili od nemjerljive važnosti za neke ljude u Hrvatskoj, a i za stvaranje Hrvatske. Isto se može ponoviti i za Perkovića, s tim da je on cijelo vrijeme bio na nižoj operativnoj razini. Mustač je bio na vrhu, a Perković je morao rješavati konkretne stvari poput puštanja kamiona s oružjem“, priča Đikić rekonstruirajući ratnu situaciju s početka devedesetih kada je nakon povratka u Zagreb Mustač imenovan zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka.

Dodaje da je obitelji prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana neosporno bio bliži Zdravko Mustač, i po logici funkciji s koje je iz Beograda došao u Zagreb, ali i po logici svoje inteligencije. „Mislim da je cijelo vrijeme bio tajni Tuđmanov savjetnik u nekim vrlo ozbiljnim stvarima.“ O bliskosti s Tuđmanovima govori i podatak da je Mustač nekoliko godina bio šef sigurnosti u Kaptol banci čiji je vlasnik bio Dejan Košutić, unuk predsjednika Tuđmana.

Početak lustracije?

Za dio javnosti, pogotovo onaj dio bliži radikalnijoj desnici, ova su izručenja tek početak čišćenja društva od pripadnika jugoslavenskih tajnih službi koji su, navodno, brojni u političkom i javnom životu Hrvatske. Đikić navodi da ne isključuje tu mogućnost, no ne vjeruje u „centre moći“ koji upravljaju iz sjene. „Moj dojam je da, unatoč javnoj debati oko izručenja Perkovića, ta tema nije zainteresirala značajniji dio hrvatske javnosti jer je preegzotična da bi nekoga zanimala. Mislim da su ljudi Perkovića, Mustača i slične koje vodimo pod imenom udbaši, smjestili u ladicu negativaca, ali ne način da se strastveno bave njima. Osim jednog kruga ljudi koji su opsjednuti udbašima, od kojih neke zaista treba privesti pravdi. Ne mislim da bi itko trebao imati sažaljenja prema Perkoviću, Mustaču ili drugima koji su optuženi za tako monstruozna djela. Ali i oni imaju pravo da im se sudi pošteno, u skladu sa zakonom, a ne kako netko misli da bi zakon trebao glasiti. Ipak, velika većina hrvatskih građana nije zainteresirana za tu priču“ smatra Đikić.