Obraćanje Nelsona Mandele masi od 50.000 ljudi s balkona gradske vijećnice u Cape Townu na dan njegovog izlaska iz zatvora, nije bilo pomirljivo. On je doduše pohvalio predsjednika de Klerka zbog političkih promjena, ali je istodobno zatražio "jačanje otpora na svim bojišnicama". Kasnije su njegovi govori postali znatno umjereniji.

"Obrnuti apartheid"

Dvadeset godina kasnije Južnoafrička Republika ima jedan od najliberalnijih Ustava svijeta, mediji i civilno društvo su slobodni kao nigdje drugdje na afričkom kontinentu. U velikim gradskim središtima danas su na vodećim položajima pripadnici nove samouvjerene klase crne boje kože. No, s gledišta bivših privilegiranih, južnoafrički "Eksperiment nacije duginih boja" nije bio uspješan. Bijelci se žale na niski standard u školstvu i zdravstvu, sve veći kriminal i korupciju, a propisane kvote za crnačko stanovništvo nazivaju "obrnutim apartheidom".

Pa ipak, dopisnik njemačkog Hadelsblatta iz Cape Towna Wolfgang Drechsler, koji već 25 godina prati zbivanja u toj zemlji, rezimira: "Bila je to zemlja u izvanrednom stanju, kojom su kružile bande, u kojoj većina stanovnika nije imala prava. Kada se vidi što se sve od tada dogodilo, mora se reći: Južnoafrička Republika je postala jedna bolja zemlja. S mnogim glavoboljama, kao što svi mi znamo, ali to je demokratska država u kojoj sada milijuni ljudi barem imaju šanse za bolji život." No, on također ističe da se još puno toga mora popraviti i promijeniti. Bogata Južnoafrička Republika se smatra gospodarskim i političkim motorom Crnog kontinenta, a stručnjaci hvale i njezin menadžment u sadašnjoj globalnoj krizi.

"Mnogi su još uvijek bez nade"

Na jednom drugom području u ovih se 20 godina pak premalo toga promijenilo. Fikile Moya, urednik dnevnog lista Sowetan, koji je nastao kao glasilo crnačkog pokreta protiv apartheida, kaže: "Žalosna je istina da mi danas nismo dalje nego što smo bili prije 20 godina. Iako je crnačka srednja klasa nešto porasla, većina stanovnika koji su bili izolirani za vrijeme apartheida još uvijek su bez nade. Integracija, koju je Nelson Mandela sigurno želio, nije se dogodila."

Kao i 1995. godine, kada je osvojila svjetsko prvenstvo u rugbyju, Južnoafrička Republika se i ovoga puta nada da će sport pomoći politici u rješavanju problema. Tada je crni predsjednik Mandela predao trofej bijelom kapetanu ragby momčadi, a čitava zemlja je slavila zajedno. Ove, jubilarne godine naciju bi trebao ujediniti nogomet. I Fikile Moya je optimističan: "Mislim da je to moguće. U nogometu je u Južnoafričkoj Republici već 1978. ukinuta rasna podjela. Nogomet nema istu prošlost kao rugby, što znači da će mu biti još jednostavnije ujediniti sve društvene slojeve."

No, trenutačno je Južnoafrička Republika u središtu negativne pozornosti svjetske javnosti. Zbog kroničnog nedostatka stambenog prostora, frustrirani stanovnici Cape Towna ponovo su napali strance koji rade i stanjuju u toj zemlji. Te vijesti sigurno neće utjecati na veću potražnju za ulaznicama za Svjetsko nogometno prvenstvo 2010.

Autor: Ludger Schadomsky/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: A. Šubić