Što povezuje Napoleona, cara Wilhelma i Pabla Picassa? Svi su bili ljubitelji jazavčara. Prema legendi, francuski se vladar čak dao pokopati sa svojim psom te pasmine, dok je njemački car svom omiljenom Erdmannu (1890.–1901.) priredio državnički sprovod na Wilhelmshöheu kod Kassela. I nakon abdikacije u nizozemsko je progonstvo otputovao s jednom ženkicom jazavčara.

Picassov voljeni Lump pak postao je vjerojatno najčešće portretirani četveronožac u povijesti umjetnosti. U 20. stoljeću – osobito nakon Drugoga svjetskog rata – ti kratkonogi šarmeri bili su omiljeni i među običnim pukom, ali su 1980-ih i 1990-ih, posve nerazumljivo, došli na loš glas kao simbol malograđanštine.

To je mračno razdoblje na sreću prošlost, kako uvjerljivo, s ljubavlju i stručno prikazuje dokumentarac Der Dackel redateljice Pie Schädel nedavno prikazan na postaji Arte. Film prati povijest pasa otprilike od starog Egipta do današnjeg Pariza, gdje se od 2018. svake godine na obali Seine održava Sausage Walk – šetnja „kobasica", a taj običaj se sve više širi i po drugim gradovima. Sausage dog omiljeni je nadimak za jazavčara u engleskom govornom području. Posljednji put u tom pariškom spektaklu sudjelovalo je više od 2000 jazavčara od kojih su mnogi bili elegantno odjeveni, zajedno sa svojim ljudskim pratiteljima.

"To možda uopće nije pas"

Jedna od najzanimljivijih točaka tog novog uspona pasmine svakako je Muzej jazavčara u Passau u Bavarskoj. Ondje dvojica majstora cvjećarstva, Seppi Küblbeck i Oliver Storz izlažu oko 30.000 predmeta koje su prikupili u više od 25 godina. „Neki čak sumnjaju da je to uopće pas – nego zasebna pojava“, objašnjava poznavatelj pasmine Storz sa smiješkom. Smatra da se taj mali suputnik danas doživljava i kao prizemljena protuteža sve većim brigama u svijetu.

I ne čudi: u Njemačkoj Dackel kao kratica od milja od Dachshund (jazavčar), poznat je i kao tekel ili njemački lovni pas – dolazi u tri veličine i varijante, a mnogi vlasnici tvrde kako je „to pas kakvog nema drugog". Svi hvale njegovu hrabrost, pamet, odanost i snagu volje – osobine tog svestranog lovačkog psa koji se nekoć smatrao tipično njemačkim.

Njegova tvrdoglavost, neprilagođenost i duhovna neovisnost – zbog kojih život s njim „može biti naporan, ali nikad dosadan", potječu od uzgojene sposobnosti da samostalno donosi odluke u tijesnim, mračnim jazbinama lisica i jazavca. Jer niti odvažnosti im ne nedostaje: jedna žena s ponosom prepričava njen doživljaj iz lova kako ju je njezin jazavčar jednom hrabro i uspješno obranio od napada divlje svinje.

Neviđena čast na Olimpijskim igrama

O bolnom problemu deformacije kralježnice koja se povremeno javlja zbog izduženog trupa je bolje ne govoriti. Ipak, jedna ljubiteljica jazavčara ističe kako pasmina, zahvaljujući velikom genskom bazenu, ne pati previše od takvih deformacija nastalih najčešće od zbog prevelikog križanja u srodstvu – iako to više zvuči kao osobno mišljenje.

Jazavčar je i predmet znanosti: jedan tim sa Sveučilišta u Bernu bavi prapoviješću te pasmine, a mnogi su bili i ratni veterani. U Prvom, manje u Drugom svjetskom ratu su naučeni prenositi poruke kroz uske i opasne rovove, neki časnici su uvjeravali nadređene i kako će oni znati naći mine i neeksplodirano streljivo. Što da se tu kaže: mnoge druge pasmine su tu bile daleko bolje od tvrdoglavih i samovoljnih jazavčara kod kojih se nikad nije znalo, što će im sljedeće „puhnuti u glavu". Ali ostaje činjenica kako i mnogi časnici nisu mogli bez svog jazavčara, čak niti na bojišnici.

Bilo je jazavčara i drugih specijalnosti: Strolchi se pak specijalizirao za nanjušiti drvene crve u baroknom samostanu kod Beča, a najvišu čast su jazavčari doživjeli kad je šareni Waldi bio izabran kao maskota Olimpijskih igara u Münchenu 1972. Štoviše: to su bile prve OI gdje je neka životinja uopće bila izabrana za maskotu, a hrabri jazavčar je u natjecanju pobijedio čak i (bavarskog) lava i pokazao se ipak prikladniji od goluba (mira). Neviđena je na OI u Münchenu bila i trasa utrke maratona: bila je oblikovana u liku – jazavčara!

Životnu filozofiju tog psa s legendarnim pogledom sažela je Strolchijeva pratiteljica Imma Walderdorff: „Jazavčaru kažete u ponedjeljak: 'Sjedi!', a on vam u četvrtak odgovori: 'Možda ću sutra.'" A ipak ih volimo. Time je, zapravo, sve rečeno.