Ribarstvo i krupni kapital ne smiju ići zajedno. Veliki 'igrači' u našem poslu čupaju sve iz mora, samo da što prije povrate ulaganje i ostvare zaradu. Ali profitere na moru ćemo ili stjerati u kut ili ćemo ostati bez mora, kaže za DW ribar Petar Baranović iz Šibenika, predsjednik cehovske udruge "Ribarska solidarnost". A zna li se da je posrijedi bivši saborski zastupnik HNS-a, dakle liberal u ekonomsko-političkom smislu, te riječi još više dobivaju na značaju.

S njim smo, naime, porazgovarali o aktualnoj zabrani za upotrebu mreže plivarice, zbog očuvanja populacije inćuna. No na hrvatskim ribarnicama zbog nje ovoga mjeseca nema ni domaćih srdela, iako se baš svibanjske smatraju najkvalitetnijima. Ribari pak u medijima poručuju da razumiju ekološki rezon lovostaja, ali ističu da - zbog puno takvih dana sa zabranom - gube previše. I da će u poslu teško opstati sa sadašnjih tek 180 dozvoljenih dana na moru godišnje.

Izdano previše licenci za mreže plivarice

"Postoji dodatni prostor da se zbog toga pomogne ribarima. Ali moramo se pomiriti s tim da je biznis jedno, a drugo je jasna činjenica da bi slom 'stocka' inćuna ili srdele bio totalna, nenadoknadiva kataklizma. Nakon toga se može samo sjest' i plakat'. Zbog toga nam je očuvanje ribljeg fonda i biološkog bogatstva Jadrana neupitni prioritet. Moramo shvatiti da more nije neograničen resurs. A svega toga ne bi bilo da more dugo nije iscrpljivano zbog sve većeg profita, nakon što su u ribarstvo svojedobno ušle nove tehnologije. Kod nas se također bilo izdalo previše licenci za plivaričare i sad se suočavamo s efektima te greške", drži Baranović.

A kako točno pomoći ribarima koji se suočavaju s novijim, opravdano nametnutim europsko-unijskim ograničenjima za koja nisu mogli znati u vrijeme nabavke velikih brodova uoči ulaska Hrvatske u EU? Naš sugovornik mišljenja je da najveći problem leži u kroničnoj nefleksibilnosti države. Primjerice, nije logično to što se plivaričarima ne dopušta ono što je omogućeno poljodjelcima – da upošljavaju sezonsku radnu snagu.

Udaranje u zid nerazumijevanja države

Jer barem pola posade od standardne osmorice na brodu s mrežom plivaricom ne mora biti kvalificirano. Oni ribu kašetiraju, pripremaju opremu, peru palubu, itd. Budući da za njih pola godine praktično nema posla, vlasnicima brodova skupo ih je držati na stalnoj plaći. No to je samo jedan problem za ribare, od više njih koje bi RH trebala rješavati u prikladnijoj suradnji s EU-om kad se radi o ovom sektoru.

„Predugo traje udaranje u zid nerazumijevanja države“, nastavlja Petar Baranović, „pa zbog njega stradavaju i ribari i more. Nije potrebna velika pamet da se sve dovede u red, problem je samo politička volja. Napomenimo pritom da nam država ipak daje određene potpore, inače definitivno ne bismo imali ništa od ove djelatnosti. Ali to je nedovoljno za održanje i razvoj. Stoga bih apelirao na odgovorne da nam posvete više truda i komunikacije. Prošlotjedna velika konferencija o ribarstvu bila je samo predstava. Svaka čast ministru na novoj tehnici, ali imamo i ozbiljnijih problema.“

Baranović se zapravo referirao na ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića koji je tom prilikom najavio da će hrvatsko teritorijalno more od neovlaštenog ribarenja uskoro čuvati dronovi. „To možda izgleda atraktivno, dok o važnijim pitanjima uopće ne razgovaramo. A i kad se razgovara, često je to s – pogrešnim ljudima. Ne možete problem rješavati s onima koji su ga prouzročili“, zaključio je ovaj ribar, aludirajući na velike sudionike u biznisu, one koje je nazvao profiterima.

Dvostruka korisnost lovostaja

Na koncu nam je Petar Baranović spomenuo da je s malom plavom ribom poteškoća i to što se puno koristi za prehranjivanje tune u uzgojnim kavezima. Tuna je izuzetno isplativ produkt za izvoz u Japan, a istu delikatnu činjenicu nam je povrdio i Valter Kožul iz Instituta za more i priobalje u Dubrovniku. Kožula smo pitali o znanstveno uvrdivoj potrebi balansa između ribarskog i ekološkog interesa.

"Lovostaj je izuzetno važna mjera, no treba shvatiti da je dvostruko koristan. Za organizme čija se populacija obnavlja, dake, kao i za nas, tj. ljudsko društvo koje želi sačuvati taj prirodni resurs da ne bi dospjelo u stanje prelova i izumiranja. Prisjećam se tako i jednog nenamjernog lovostaja, odnosno efekta prestanka ribolova u Dubrovniku za vrijeme Domovinskog rata. Zbog ratnih aktivnosti nije se ozbiljno ribarilo dvije do dvije i pol godine u ovdašnjem akvatoriju, koliko otprilike iznosi i generacijski interval većine vrsta o kojima se ovdje radi", ispričao je Kožul za DW.

Ribari moraju ostaviti nešto i unucima

Posljedica te stanke bila je vidna obnova i povećanje ribljeg fonda, uz porast broja većih odnosno dužih i težih jedinki. "Nakon toga, čim je ribarenje nastavljeno", dodao je ovaj znanstvenik, "flota koćarica sa Srednjeg Jadrana se gotovo kompletno spustila k nama, zbog veće isplativosti lova. Ovime želim samo ilustrirati važnost lovostaja kao mjere. No generalno je veoma bitno da preporuke za konkretne mjere dajemo na osnovu stručnog monitoringa."

"Tu su i druge mjere, poput poribljavanja, zatvaranja pojedinih zona lova na određeno vrijeme, stvaranja umjetnih brakova (grebena ili sprudova – op. autora), novih projekata u marikulturi, itd. Najvažniji je pritom cilj uravnoteženja čovjekova utjecaja s prirodom. A ribari koji se bune zbog lovostaja će valjda shvatiti da i svojoj djeci i unucima moraju ostaviti nešto na životu," rekao nam je Valter Kožul.