Ono što se gotovo svakodnevno odigrava u Sredozemlju može se nazvati pravom dramom: brodovi prepuni izbjeglica iz sjeverne Afrike plove prema talijanskom otoku Lampeduzi ili prema španjolskom kopnu. Mnogi od njih će u moru ostaviti svoje živote. Slike prevrnutih čamaca, utopljenika ili pak onih koji su živote izgubili jednostavno zbog žeđi, u međuvremenu su postali gotovo stalni dio rituala zapadnoeuropskih televizijskih vijesti. No, zbog sna o jednom boljem životu negdje u Europi su tisuće ljudi su usprkos svemu još uvijek spremni riskirati sve. A od početka revolucije u zemljama sjeverne Afrike se broj ovih izbjeglica još više povećao.

Dolazak ovolikog broja očajnih migranata iz sjeverne Afrike, stavlja pred Europu, koja se toliko ponosi činjenicom da u njoj ne postoje granice, doista veliki izazov. Naime, kada je riječ o odnosu prema ilegalnim izbjeglicama, zemlje EU-a se već godinama nalaze u sukobu. Postoje velike razlike u mišljenjima oko pomoći kao i o načinu izgona iz zemlje. Obzirom na sve to, Europska unija zaslužila je tek djelomično Nobelovu nagradu za mir koju je ove godine dobila, mišljenje je Wolfganga Grenza, glavnog tajnika organizacije za zaštitu ljudskih prava Amnasty International Njemačke. „Ovakva europska politika razgraničavanja također snosi odgovornost za stradavanje ljudi u Sredozemlju“, rekao je Grenz u razgovoru za Deutsche Welle.

Diskriminacija manjina

Prema njegovom mišljenju, stanje kakvo je sada je neodrživo a EU mora prihvatiti svoju odgovornost. On isto tako spominje i aktualan razvoj situacije na grčko-turskoj granici uslijed oštrih kontrola graničnih prijelaza. To pak za posljedicu ima da ljudima koji zbog nasilja i progona bježe u Europu, ne preostaje ništa drugo nego da odaberu po život opasan put preko Sredozemlja. „A kada ih granična policija uhiti na Sredozemlju, tada vrlo često ne dobivaju niti mogućnost postavljanja zahtijeva za azil u nekoj od zemalja EU-a, iako na to imaju pravo“, objašnjava Grenz. Naime, budući da se većina izbjeglica nalazi između 16 i 30 godine starosti, vlasti u njima ne vide potražitelje azila koji bježe pred ratom i progonima u svojim zemljama, već ekonomske izbjeglice. Samim time, prema pravilima EU-a oni se moraju vratiti u domovinu.

Prema mišljenju Wolfganga Grenza, trebale bi biti usavršene smjernice EU i po pitanju antidiskriminacije koje bi zemlje Unije trebale unijeti i u svoje nacionalne zakone. Naime, iako su ove smjernice uvedene i kao takve one su označile veliki korak prema naprijed, još uvijek postoje nedostaci kada je u pitanju njihovo provođenje u djelo; primjerice, diskriminacija Roma i drugih manjina u mnogim europskim zemljama još uvijek igra veliku ulogu.

„Romi još uvijek nemaju jednak pristup zdravstvenom sustavu, obrazovanju, stanovanju i tržištu rada kao što to imaju drugi građani“, kaže on. Grenz dodaje kako neke zemlje članice još uvijek ne čine dovoljno kako bi se spriječili nasilnički napadi na Rome. „To je vrlo važna točka i po ovom pitanju se EU ubuduće treba više potruditi“, kaže Wolfgang Grenz i dodaje da se upravo na ovim primjerima vidi kako EU niti sama ne ispunjava sve propise po pitanju zaštite ljudskih prava iako ih je sama postavila.

Prosvjedno pismo u Stockholm

No, Grenz nije jedini koji iznosi ovakve kritike. Ono što EU posebno boli nisu naime samo glavnog tajnika Amnasty Internationala za Njemačku, već i izjave troje prijašnjih dobitnika Nobelove nagrade za mir koji se također slažu u ocijeni kako EU ovu nagradu nije zaslužio. „ Sasvim je jasno da se EU ne bori za mir na način kako je to odredio osnivač ove nagrade Alfred Nobel 1895. godine“, stoji primjerice u prosvjednom pismu kojeg su potpisali nadbiskup Desmond Tutu, Mairead Maguire i Adolfo Perez Esquivel. Samim time EU i komisija koja dodjeljuje Nobelovu nagradu za mir, stavljeni su pod pritisak i to pred sam dan dodijele ove nagrade, u ponedjeljak, 10.12.2012.

Čak i sami zastupnici Europskog parlamenta su izuzetno distancirani prema ovoj počasti. Tko misli da su u svim uredima u Bruxellesu letjeli čepovi pjenušca kad je stigla vijest iz Stockholma, taj se grdno vara. Tako je europska zastupnica stranke zelenih Franziska Keller napisala u svoj blog: "Vratila sam se upravo sa trčanja kad je stiglo priopćenje za novinare predsjednika parlamenta Schulza. Kratko sam razmislila da li je ovaj dan nekakav 1. travanj u nekoj kulturi. Ali ne. Je li to nekakva šala?"

Keller se boji neke vrste "efekta Obame", dakle nagrade za učinak koji bi se trebao postići u nekoj budućnosti i koji Europska unija možda uopće niti ne može ispuniti. U razgovoru za Deutsche Welle ova političarka povlači prilično tmurnu bilancu: doduše, ne smije se gurati pod tepih europski doprinos miru, "ali ono što trenutno vidimo se prije može nazvati suprotnošću. Naime, da mi našom vanjskom, trgovinskom i agrarnom politikom ili našom politikom prema izbjeglicama zapravo doprinosimo da ljudi negdje drugdje moraju patiti.". Kada je riječ o migracionoj politici, ta se nagrada, po njenom mišljenju, ne može opravdati.

Hitac upozorenja Europskoj uniji

To se odnosi i na agrarnu politiku, objašnjava Keller. Ona je također zaslužna za razaranje okoliša i za promjenu klime. Sve su to primjeri "gdje se jedva može reći kako se Europska unija proslavila". Usprkos svim nedostacima su i kritičari suglasni kako je Europska unija uglavnom osigurala mir na kontinentu koji je bio poprište već dva svjetska rata. Kao povijesni doprinos se može uvrstiti i integracija zemalja srednje i istočne Europe nakon sloma socijalizma i poboljšanje ljudskih prava koje je time nastupilo u većini zemalja koje su pristupile Uniji.

No, otkako je učinila ovakva sjajna djela, već je prošlo nekoliko godina. Trenutno o svemu o čemu Europa razmišlja i što čini, odlučuje kriza eura. Fiskalni paketi, paketi pomoći, izvješća Troike potisnuli su u pozadinu pitanja ljudskih prava kao i mjere za zaštitu okoliša. Zastupnica u Parlamentu EU-a, Franziska Keller sada se nada kako će Nobelova nagrada za mir, Europskoj uniji dati odlučujući impuls kako bi ispravila propušteno. „Ako prihvati ovu nagradu, EU tada na Nobelovu nagradu može gledati kao na jednu vrstu upozorenja da se konačno više angažira za poštivanje ljudskih prava, pitanja slobode i mira – sve to EU trenutno čini premalo“, zaključuje Keller.