Demokracija i autokracija u Hrvatskoj dugo nisu bile javna tema kao što je to bio slučaj protekli mjesec. Intenzivnija diskusija nastupila je po medijskoj objavi godišnjeg nalaza švedskog Instituta za varijetete demokracije (V-Dem), zacijelo najviđenije ustanove te vrste u svijetu, ili barem što se tiče globalnog Sjevera. S te adrese, naime, početkom travnja dospjela je konstatacija o novim europsko-unijskim zemljama u procesu autokratizacije: Hrvatska, Italija, Slovenija, Slovačka.

Otprilike u isto vrijeme objavljen je i godišnji osvrt međunarodne organizacije Civil Liberties Union for Europe (Savez za građanske slobode za Europu) s faktično jednakim ishodom za RH. Hrvatske vlasti reagirale su na sve to optužbama da takvu sliku kreiraju stanoviti ljevičarski suradnici navedenih organizacija, ili pak – ignoriranjem. S druge strane, politička opozicija prigrlila je te refleksije izvana kao dokaz za svoju stalnu kritiku vladajućeg HDZ-a.

Pucanje sanitarnog koridora

Primjeri koje oni uobičajeno navode svakako su mnogobrojni, od političko-stranačkog „zarobljavanja“ sudbene vlasti, pritiska i utjecaja na medije poput javne radiotelevizije i drugih, potčinjavanja parlamenta volji izvršne vlasti, dezavuiranja lokalnih uprava, itd. Ozbiljnost prigovora za autokraciju u Hrvatskoj je dodatno potencirana mnogim veoma lošim ekonomskim pokazateljima, među najgorima u Europskoj uniji, od jako visoke stope inflacije do preniskog udjela industrije u BDP-u.

Ostaje pitanje jesu li osigurači liberalne demokracije pregorjeli, kazano metaforički, ili je u njezin postojeći model već bila ugrađena greška. V-Dem i slični prosudbeni autoriteti ne navode tu mogućnost, ni generalno niti u vezi s RH. „Rekao bih da se ovdje radi o kombinaciji socioekonomskih razlika koje utječu na kvalitetu života europskih građana, te sloma konsenzusa o nekim temeljima demokratskog poretka i potrebe da ih se čuva“, rekao nam je Dario Čepo, politolog i sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

On napominje da o prvom spomenutom problemu bolje od njega ipak mogu govoriti ekonomisti. „A što se drugog tiče, to se na europskoj razini očituje u sve manjem interesu Europske komisije da radi svoj posao i štiti interese EU i njezine temeljne ugovore“, nastavlja Čepo, skrećući nam pažnju i na važnost pucanja „sanitarnog koridora“ između mainstream političkih stranaka tj. centra i krajnje desnice. Ističe da je sve izraženija spremnost stranaka desnog centra da surađuju s ultranacionalistima i neofašistima.

Izvještaji kroz ružičaste naočale

„I za jednu i za drugu pojavu glavni je krivac Europska pučka stranka“, tvrdi on, „i njezin isključivi interes zadržavanja moći pod svaku cijenu. Takvo se djelovanje na europskoj razini potom spušta i na razinu država članica, pogotovo u onim državama poput Hrvatske gdje je na vlasti neka od EPP-ovih sestrinskih stranaka.“ No tu je po njemu i komisijino ignoriranje problema u državama članicama te izvještaji o stanju demokracije ili vladavini prava koji su pisani kroz ružičaste naočale.

Moćnicima na nacionalnim razinama, prema viđenju ovog profesora zagrebačkog Pravnog fakulteta, tako je dano do znanja da mogu raditi što god žele bez velikog straha da će im se nešto dogoditi. „Stoga se i može dogoditi da desne stranke i na nacionalnoj razini surađuju s ultranacionalistima, da preuzimaju njihovu retoriku, da čelnici ne poštuju fundamentalnu demokratsku praksu umjerene retorike. Pritom je sve ovo puno razornije za nekonsolidirane demokracije poput Hrvatske“, drži Čepo.

Odstupnica u privatni život

Hrvatsku po njegovu mišljenju odlikuje to što je njezina demokratska praksa ionako bila na slabim nogama, a potom je, dolaskom Plenkovićeva HDZ-a na vlast, potpuno dotučena: „Mediji su pod opsadom, neovisne institucije su zarobljene, ključni alati sustava kontrole i nadzora su pod blokadom. Građani pritom nemaju snage, volje ili interesa odupirati se gotovo svakodnevnim napadima na demokratski politički sustav, čemu pridonosi i osjećaj da ionako ništa ne mogu promijeniti."

Konačno, ovaj politolog te sociolog ističe problem toga što visoki dužnosnici, poput Ursule von der Leyen, oni koji su zaposjeli institucije zadužene za očuvanje demokraciju, nisu za to zainteresirani. „Odnosno, više ih zanima akumuliranje dodatne moći i održanje na vlasti“, rekao je Dario Čepo za DW. Građani, pak, po njegovu uvidu puni nepovjerenja i prema europskim i prema nacionalnim institucijama, povukli su se u privatan život.

„Oni apatično smatraju da se politika njih ne tiče i da na nju ionako ne mogu utjecati. Što je daleko od istine“, zaključio je Čepo, pritom ne sumnjajući u ocjenu međunarodnih organizacija o Hrvatskoj.

Iluzija totalne usporedivosti

Samu lošu sliku Hrvatske ne dovodi u pitanje ni drugi naš sugovornik, filozof Boris Buden, ali je definitivno kritičan spram vjerodostojnosti spomenutih institucija. Prije svega prema V-Demu, a zbog njegove političke pozicije i uz to vezane metodologije.

„Slika svijeta koju reproducira švedski institut V-Dem svojim kvaziznanstvenim rangiranjem zemalja koristeći paradigme demokracije i autokracije nije samo duboko problematična odnosno nepouzdana, nego je prije svega ideološka. To znači da nas laže i to sa svrhom koja se sastoji u reprodukciji globalnih odnosa moći i dominacije“, mišljenja je Buden. Jer, po njegovim riječima, V-Dem najprije publiku „navlači“ na iluziju totalne sumjerljivosti političke prakse svih država svijeta, dakle na ideju da su međusobno usporedive.

No prema Budenu, ne može se prihvatiti teza o jednostavnoj usporedivosti npr. Kine i Crne Gore, ili Norveške i Burundija – najsiromašnije zemlje na svijetu. „Kakvog ima smisla uspoređivati Francusku i njene bivše kolonije u Africi, u zoni Sahela? Nedavno su u tim zemljama izvršeni vojni pučevi i srušeni su takozvani demokratski režimi. Za švedski institut to je očigledan pad iz demokracije u autokraciju“, tumači ovaj hrvatski filozof s adresama u Njemačkoj i Austriji.

On pritom podsjeća da je narod u tim afričkim zemljama stao uz vojne hunte koje su protjerale Francuze i domaće političke elite što su im omogućavale, kao u Nigeru, ekstremnu eksploataciju. „Ondje su francuske firme uz silne profite kopale uran", rekao je Buden za DW, „ostavljajući za sobom kontaminirani okoliš i stanovništvo u totalnom siromaštvu. Švedski institut, naravno, u pobuni naroda protiv eksploatacije i uništavanja okoliša i zdravlja ljudi ne vidi ništa demokratsko."

Samoproglašeni arbitri demokracije

„U njegovoj je slici svijeta Izrael još uvijek demokracija okružena autokracijama, tako da je to što Izrael radi u Gazi valjda borba demokracije protiv autokracije. Iza pozivanja na autoritet objektivne, bezinteresne znanosti krije se strategija spoznajne, intelektualne dominacije. Ne samo da smo najbolja demokracija na svijetu, mi najbolje znamo što jest, a što nije demokracija", rekao je Boris Buden, uz prosudbu da ne treba puno držati do mišljenja švedskog instituta kao „samoproglašenog arbitra" za pitanje svjetske demokracije.

„Autoritarne tendencije vladajućih u Hrvatskoj dobro su nam poznate i bez švedske arbitraže koja ionako neće uplašiti domaće autoritarce. Dok god 'keširaju' silne pare za rheinmetalove tenkove, francuske vojne avione i pokoju švedsku haubicu te pritom šutke potpisuju štogod im se stavi na stol, nitko ih neće potegnuti za uši zbog malo autokracije", pojasnio je Buden. Uostalom, kao što je poantirao za kraj, zapadne su demokracije podržavale i najmračnije diktature kad god im je to samima bilo u interesu.