Nacionalni arhiv Sjedinjenih Američkih Država (NARA) nedavno je na internetu objavio gotovo kompletnu administrativnu povijest milijuna članova Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP), kao i osoba koje su na druge načine – službeno – bile povezane s nacističkim režimom.

Dostupno je oko 16,3 milijuna digitalnih zapisa na više od 5.500 digitaliziranih mikrofilmova sa dokumentima nastalim između 1927. i 1945. godine.

Vanjski link: Stranica Nacionalnog arhiva SAD sa bazom podataka o pripadnicima NDSAP

Ovaj golemi korpus dokumenata može istraživati svatko – besplatno i bez ikakve registracije.

Dokumenti sadrže ime i prezime, datum i mjesto rođenja, prebivalište, zanimanje i druge biografske podatke. Riječ je uglavnom o muškarcima – Nijemcima, ali i Austrijancima, kao i osobama njemačkog podrijetla u drugim zemljama (Volksdeutsche).

Građa obuhvaća tri osnovne kategorije: članstvo u NSDAP-u, pripadnost strukovnim udruženjima koja je NSDAP promicao ili s kojima je bio povezan (primjerice učiteljske ili liječničke komore), kao i djelovanje nacional-socijalističkog pravosudnog sustava.

Zašto je ovo važno?

Više od osam desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, generacija koja je rat preživjela i u njemu aktivno sudjelovala gotovo je nestala. Ipak, u Njemačkoj i Austriji za njom je ostao „zid šutnje"– kako unutar obitelji, tako i u javnom diskursu.

Ogroman interes za mrežnu stranicu Nacionalnog arhiva SAD-a, koja je zbog toga često preopterećena i privremeno nedostupna, pokazuje da zanimanje s vremenom ne slabi – naprotiv.

Dok su djeca ratne generacije, iz osjećaja lojalnosti ili zbog traume, često poštovala tu šutnju, to više ne vrijedi za unuke. Objavljivanje arhiva toj je generaciji dalo svojevrsni „digitalni bager" za razbijanje obiteljskih mitova.

Naslovi koji preplavljuju medije, poput onoga u najtiražnijim novinama – „Je li moj djed bio nacist?" – nisu tek senzacionalizam, nego jasan odraz kolektivne potrebe za istinom.

Povijest više nije isključivo vlasništvo zatvorenih arhiva dostupnih stručnjacima i novinarima.

Koliko je bilo nacista u Njemačkoj i Austriji?

Prema podacima Njemačkog povijesnog muzeja, 1945. godine svaki peti punoljetni Nijemac bio je među ukupno 8,5 milijuna članova NSDAP-a, čime je barem formalno podupirao nacistički sustav.

„Članstvo u nacističkoj stranci bilo je masovni fenomen", kaže povjesničar i novinar Sven Felix Kellerhoff, autor knjige o NSDAP-u objavljene 2017. godine.

Ako se uzmu u obzir i masovne nacističke organizacije poput obveznog Deutschen Arbeitsfronta, Nationalsozialistische Volkswohlfahrt, Hitlerjugenda i Nationalsozialistische Frauenschaft, njihove su stranačke strukture 1939. godine brojile približno 69 milijuna članova. Ipak, zbog čestog dvostrukog i višestrukog članstva, nemoguće je precizno utvrditi koliki je udio tadašnjih gotovo 80 milijuna stanovnika bio uključen u sustav. Utemeljene procjene govore o najmanje 50 posto stanovništva, napisao je Kellerhoff za dnevnik Die Welt.

Prema procjenama Dokumentacijskog arhiva austrijskog otpora (DÖW), gotovo 700.000 Austrijanaca bilo je članovima NSDAP-a, što je činilo oko deset posto tadašnjeg stanovništva.

Nakon Drugog svjetskog rata službeno je registrirano 540.000 članova, no pretpostavlja se da je velik broj ostao izvan evidencije jer je dokumentacija djelomično uništavana.

Ipak, znatan dio građe sačuvan je – uključujući i bečke dosjee, koji nisu uništeni samo zato što je sustav grijanja u zgradi Parlamenta bio preopterećen na dan kada je dokumentacija trebala biti spaljena, piše austrijski dnevnik Der Standard.

Gdje su čuvani podaci o članstvu u NSDAP-u?

NSDAP je osnovan 24. veljače 1920. godine u Münchenu, preimenovanjem Deutsche Arbeiterpartei (DAP). Među osnivačima stranke bio je i Adolf Hitler, tada još Austrijanac, koji je ubrzo preuzeo vodstvo i pretvorio je u masovni pokret.

Administrativnu nadležnost nad članstvom imala je kancelarija Reichsschatzmeistera. Ta središnja institucija, s više od 3.200 zaposlenih, bila je odgovorna za financije stranke i vođenje središnjeg registra članstva.Nalazila se u Münchenu, a od 1929. do kraja rata 1945. godine vodio ju je Franz Xaver Schwarz, koji je odgovarao isključivo Adolfu Hitleru.

Vanjski link: Stranica Dokumentacijskog centra nacističkog doba Münchena sa objašnjenjem uloge Blagajničkog ureda Reicha stranke NDSAP

Na kraju rata središnji registar obuhvaćao je više od deset milijuna članskih kartona, prema podacima Münchenskog dokumentacijskog centra za povijest nacional-socijalizma.

Kako su nacistički arhivi dospjeli u američke ruke?

Očuvanje kartoteka članova NSDAP-a duguje se Hansu Huberu, direktoru tvornice papira u blizini Münchena, koji se pred sam kraj rata usprotivio naredbi da uništi dokumentaciju – ukupno 65 tona papira.

Huber je kasnije svjedočio da je spise sakrio ispod gomila starog papira. Zahvaljujući tome, danas se procjenjuje da je izgubljeno tek oko 20 posto građe.

U listopadu 1945. godine dokumenti su u 20 kamiona prevezeni u novoosnovani Berlin Document Center (BDC), koji je tada bio pod američkom upravom. Ondje su dokumenti razvrstani i snimljeni na mikrofilm.

Njemačkom saveznom arhivu predani su tek nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 1994. godine, dok su Sjedinjene Američke Države zadržale kopije mikrofilmova – upravo one koje su danas javno dostupne u digitalnom obliku.

Mit o „automatskom učlanjenju" u NSDAP

Tijekom desetljeća kolale su brojne dezinformacije – koje ni danas nisu rijetkost – o tome kako se postajalo članom NSDAP-a. Zbog toga je Bundesarchiv na svojim mrežnim stranicama objavio precizno objašnjenje postupka.

Vanjski link: Stranica Središnjeg arhiva SR Njemačke sa objašnjenjem o postupku pristupanja stranci NDSAP

Kada bi se u javnosti pojavila informacija da je neka utjecajna osoba ili političar u poslijeratnoj Njemačkoj bio član NSDAP-a, to bi se najčešće najprije poricalo. Potom bi slijedila tvrdnja da je osoba učlanjena bez vlastitog znanja ili „automatski", primjerice putem Hitlerjugenda.

Međutim, arhiv jasno navodi da su svi registrirani članovi – bez iznimke – morali osobno potpisati zahtjev za članstvo.

Učlanjenje u stranku bilo je dopušteno isključivo punoljetnim osobama. Iznimke su uvedene tek u siječnju 1944. godine za pripadnike Hitlerjugenda rođene 1926. i 1927. godine, dok su slučajevi osoba rođenih 1928. godine dokumentirani iznimno rijetko.

Prema službenim podacima njemačke savezne vlade, u poslijeratnim kabinetima Zapadne Njemačke sjedilo je najmanje 27 bivših članova NSDAP-a. Najvišu državnu dužnost obnašao je Kurt Georg Kiesinger  (CDU), koji je od 1966. do 1969. godine bio kancelar na čelu velike koalicije CDU-a i SPD-a.

Vanjski link: Odgovor Bundestaga na zastupničko pitanje o ophođenju s nacističkom prošlosti

Kiesinger je rođen 1904. godine, nacističkoj stranci pristupio je odmah po Hitlerovom dolasku na vlast 1933. Tijekom Drugog svjetskog rata, od 1940. do 1945., radio je u Ministarstvu vanjskih poslova Trećeg Reicha. Nakon rata nastavlja politički uspon u CDU-u: od 1958. do 1966. bio je premijer savezne države Baden-Württemberg, a potom kancelar i predsjednik stranke. Upravo je u njegovoj vladi nacistička prošlost bila najizraženija – uz samog kancelara, još su devetorica ministara bili bivši članovi NSDAP-a.

Među ukupno 26 saveznih ministara s nacističkom iskaznicom ističe se i dugogodišnji šef diplomacije Hans-Dietrich Genscher. Rođen 21. ožujka 1927., u NSDAP je primljen 1944. godine. Genscher je postao jedna od najutjecajnijih figura njemačke politike, provevši rekordne 23 godine na ministarskim pozicijama u vladama Willyja Brandta, Helmuta Schmidta i Helmuta Kohla.

Zašto Njemačka nije objavila dokumente?

Iako su dosjei u SAD‑u javno dostupni, njihovo pretraživanje zahtijeva mnogo strpljenja. Neki su mediji u međuvremenu objavili detaljne upute za rad s mikrofilmovima, kao i aplikacije koje u tome pomažu.

Dokument: Digitaliziran jedan od mikrofilmova arhive članova NDSAP

U Njemačkoj je istraživanje ovih dokumenata također moguće, ali znatno složenije. Postupak se odvija posredno, uz službeni zahtjev i obveznu asistenciju arhivista. Na odgovore se često čeka tjednima ili mjesecima, a postupak može uključivati i manje troškove.

Ključna je razlika to što je istraživanje osoba s kojima podnositelj zahtjeva nije u rodbinskoj vezi dopušteno isključivo stručnjacima.

Prema njemačkom zakonu, osobni podaci mogu biti javno dostupni tek deset godina nakon smrti osobe ili 100 godina od njezina rođenja.

Savezni arhiv godišnje obradi oko 75.000 zahtjeva koji se odnose na osobe povezane s NSDAP-om, Wehrmachtom i drugim organizacijama, rekao je njegov glasnogovornik Elmar Kramer za Bayerischer Rundfunk. Očekuje se da bi zapisi NSDAP-a u Njemačkoj mogli biti dostupni na internetu tek sljedećih godina, najranije početkom 2028.