Državnosti nema bez naroda, teritorija i sile vlasti. Prva dva uvjeta ispunjavaju i Kosovo i obje gruzijske pokrajine. Što se sile vlasti tiče, stvari se bitno razlikuju. Dok je ona na Kosovu tek sužena međunarodnom misijom, u Južnoj Osetiji je u cijelosti prepuštena ruskom mirovnom režimu. Manje-više neupitna je jedino Abhazija. No, time je ispunjena tek polovina pretpostavki. "Nužno je da i druge države priznaju novi međunarodnopravni subjekt, a to kod Abhazije i Južne Osetije trenutno nije slučaj. Rusko priznanje nije dovoljno, to mora učiniti veći broj država", pojašnjava profesor Herbert Küpper.

Pravo Kosova na odcjepljenje neupitno

Odlučujuća je i razlika u načinu na koji su Srbija i Gruzija tretirale manjinski narod svojih pokrajina prije njihove težnje za odcjepljenjem, dodaje ovaj vrsni poznavatelj međunarodnog prava i ravnatelj Instituta za istočnjačko pravo u Münchenu: "Raniji pokušaj srpskog genocida nad kosovskim Albancima isključio je mogućnost njihova ostanka u zajedničkoj državi. Stoga se Albanci s Kosova opravdano mogu pozvati na pravo na samoodređenje i iz njega izvesti pravo na secesiju." Nema veze što se istim argumentima i Rusija koristi u obrazloženju svoje odluke o priznanju Abhazije i Južne Osetije.

Ostaje dojam o primjeni dvostrukih mjerila

Jer, napominje Küpper: "Pretpostavka je da je stvarno došlo do pokušaja genocida, a to nije moguće, jer gruzijska država od 1992. nema vlasti nad dvjema pokrajinama. Nedavni napad ni približno nije dostatan za dokaz o pokušaju genocida. Naprotiv: Gruzija već godinama nema mogućnosti ni doći u napast da povrijedi ljudska i manjinska prava žitelja Abhazije i Južne Osetije." Unatoč pravnim razlikama u položaju Kosova i gruzijskih pokrajina, ne može se poreći dojam o primjeni dvostrukih mjerila, priznaje Küpper. Ali uporišta za priznanje Kosova ipak ostaju neosporna, zaključuje ovaj njemački stručnjak.