Za doktora Walthera Parsona s Instituta za sudsku medicinu u Innsbrucku nema sumnje: lubanja koja se 180 godina smatrala Schillerovom nije njegova. "Lubanju smo detaljno pregledali, po svim poznatim i znanstveno relevantnim DNA-karakteristikama. I ona se ne poklapa ni s ženskom linijom, dakle, genetskim kodom sestre, niti s onim Schillerovih sinova", argumentira on. Institut doktora Parsona je vodeća ustanova za ispitivanje DNA-materijala u sudskoj medicini i u povijesnim istraživanjima. Na njemu se vrši 20.000 DNA-analiza godišnje. Samo da bi se došlo do Schillerovog genetskog koda moralo se izvršiti 1.100 DNA-testova.

U igri pravi dvojnik

Ti testovi pobijaju rezultate istraživanja doktorice Ursule Witwer-Backofen. Ta antropologinja sa sveučilišta u Freiburgu je, naime, bila uvjerena da je riječ o Schillerovoj lubanji, ali kako se DNA ne poklapa, ona tvrdi da ovdje nije riječ o bilo kojoj lubanji koja je podmetnuta. "U igri je pravi dvojnik koji u tako puno detalja odgovara portretima pisca, dvodimenzionalno, trodimenzionalno, i po starosnoj dobi", kaže ona. Ali kako je to moguće? Sigurno nije riječ o slučajnosti. Znači li to da je prava Schillerova lubanja izvađena iz lijesa i zamijenjena nekom drugom?

Znalac na djelu

Da teorija o zamijenjenoj Schillerovoj lubanji "drži vodu", potvrđuje i povjesničar Ralph Jahn. On je istraživao povijest obitelji Schiller. Iščitavao je povjesne protokole i dokumente. Tamo, na primjer, stoji da Schillerov lijes 1826., kada ga je gradonačelnik Schwabe dao iznijeti iz podruma s mrtvačkim sanducima, nije bio na svom pravom mjestu. "Ima tu još nekih nesporazuma", upućuje on. Gradonačelnik Schwabe tako 1814. izvještava kako ga je posjetio bavarski prijestolonasljednik i kako je želio vidjeti Schillerov lijes. Grobar je, navodno, rekao da ga više nema. I to nakon samo devet godina." Radilo se o lijesu od masovne hrastovine, moralo ga se moći naći. Znalo se otprilike i gdje je trebao biti. Postoji cijeli niz indicija koje upućuju u istom smjeru. Tu se sigurno nešto mutilo", zaključuje povjesničar.

Grob ostaje prazan

Gdje je, dakle, onda prava Schillerova lubanja? Jahnova teorija je da je ona sigurno u nekoj privatnoj zbirci tko zna gdje u svijetu. On će i dalje nastaviti tragati za njom. Za predsjednika Zaklade vajmarske klasike Helmuta Seemana je, pak, ovo poglavlje zatvoreno. Od sada će Schillerov lijes u vajmarskoj plemićkoj grobnici biti prazan.