Njemački Zavod za zapošljavanje (Bundesagentur für Arbeit) objavio je najnovije podatke o broju nezaposlenih u ovoj zemlji. U prosincu, kao i obično u zimi, je njihov broj porastao za 17 tisuća na dva milijuna i 385 tisuća, ali ukupno uzevši je broj nezaposlenih rekordno nizak: prošle godine u isto vrijeme je bilo 183 tisuće nezaposlenih više.

„Brojke nikad ne lažu." To je istina, ali postavlja se pitanje: što i tko se uopće broji? I kada je riječ o statistikama o nezaposlenosti postoji mnoštvo mogućnosti da brojke ispadnu daleko ljepše nego što su u stvarnosti.

Doktor Heinz-Josef Bontrup je profesor ekonomije s težištem na tržište rada na Vestfalskom fakultetu u Gelsenkirchenu, Bocholtu i Recklinghausenu.

DW: Profesore Bontrup, vi ste statistike o nezaposlenosti jednom nazvali „zaglupljivanjem naroda". Zašto?

Bontrup: Zato jer su brojke manipulirane. Ne u Saveznom zavodu za zapošljavanje, on ih samo objavljuje. Ali politika je s više zakona promijenila definiciju nezaposlenosti koja je određena u Zakonu o socijalnim odnosima. Rezultat je da brojke više ne pokazuju stvarni broj nezaposlenih i time se ne pokazuje stvarna pogođenost nezaposlenih ljudi u Njemačkoj.

Što nedostaje u službenim statistikama?

U statistikama na primjer potpuno nedostaju osobe koje su navršile 58 godina. Politika tvrdi kako ti ljudi nemaju osobitu šansu da nađu posao na tržištu rada pa ih zato možemo izvaditi iz statistike. Ne broje se niti nezaposleni koji preko Zavoda pohađaju tečaj dodatnog obrazovanja. A ako se neki nezaposleni tog jutra javio svom Zavodu da je bolestan, onda ni on nije nezaposleni. Oni poslani na „1-euro-job" (poslovi uz potporu namijenjeni vraćanju dugotrajnih nezaposlenih na tržište rada – op.ur.) također se ne vode kao nezaposleni. Sve su to ljudi koji su u stvarnosti nezaposleni, ali su prigodnim definicijama izbačeni iz broja nezaposlenih. To su teške manipulacije za koje je odgovorna politika.

Koliko nezaposlenih onda ima u Njemačkoj, ako se zbroje svi ti ljudi?

U studenom je službeno objavljeno kako ima skoro 2,4 milijuna nezaposlenih. Tu se može pribrojati skoro milijun nezaposlenih koji samo definicijom to nisu.

Tako dolazimo do 3,4 milijuna.

Zavod za zapošljavanje o tom dodatnom milijunu govori da su to „smanjeno zaposleni". Ali pojam je potpuno pogrešan. „Smanjeno zaposleni" su ljudi koji na primjer rade 20 sati na tjedan, ali bi rado radili 30 ili više. To su smanjeno zaposleni.

Zapravo, još od ujedinjenja Njemačke je ukupan volumen rada u Njemačkoj ostao gotovo konstantan i iznosi negdje oko 60 milijardi sati godišnje. Ali taj volumen je potpuno drugačije podijeljen nego što je bio ranije. Danas doduše radi više ljudi, ali to je samo zato jer je drastično narastao broj osoba koje ne rade puno radno vrijeme, a broj onih koji imaju takav posao je drastično pao. Tako se kvota onih koji ne rade puno radno vrijeme popela sa 17,9% u 1991. na 37,5% u 2016. Primjereno tome, udio onih koji rade puno radno vrijeme je s 82,9% pao na 62,5%.

To mnogi hvale kao znak fleksibilnosti na tržištu rada. Ne želi ili ne može svatko raditi puno radno vrijeme.

To je točno. Ali ima ispitivanja po kojima oko tri milijuna ljudi koji ne rade puno vrijeme žele raditi više. A ako i njih pribrojimo onom 3,4 milijuna nezaposlenih, onda smo već kod 6,5 milijuna ljudi koji ili ne rade, ili ne rade onoliko koliko bi željeli. To onda pokazuje čitavu bijedu na tržištu rada u Njemačkoj.

Koliki su troškovi koji tako nastaju?

Zavod za zapošljavanje od 2001. provodi ispitivanje. Po njima su fiskalni troškovi za takvu masovnu nezaposlenost u Njemačkoj od 2001. do 2015. (novijih podataka nema) negdje oko 69 milijardi eura godišnje. Čitavo njemačko zaduživanje u tom razdoblju u prosjeku iznosi oko 434 milijarde eura. Moglo bi se reći da, kada bi u Njemačkoj od 2001. vladala puna zaposlenost, onda ni država u tom razdoblju ne bi trebala uzeti ni jedan jedini euro kredita, nego bi imala suficit od 26 milijardi eura. Tu se vidi i dramatika na čitavo gospodarstvo zbog ove masovne nezaposlenosti u Njemačkoj.

Politika određuje način kako će se voditi statistika o nezaposlenosti, ali istovremeno je i sama zainteresirana da te brojke budu niske jer bi to trebao biti znak za uspješnu politiku.

Naravno da je to glavni motiv politike. Bilo je više promjena zakona prošlih godina čiji je jedini smisao bio da se ljudi uklone iz statistika o nezaposlenima. Ali nezaposlenost se ne izražava samo u apsolutnim brojevima, nego i u relativnim, u kvoti nezaposlenih. Tu se opet manipulira. Kvota je kvocijent, dakle razlomak. Što je veći nazivnik, dakle broj kojim se dijeli, onda je i rezultat manji, dakle i kvota nezaposlenih.

Njemački Zavod objavljuje dvije kvote i u obje su nazivnici umjetno napuhani. U jednom su tamo baš svi civilni djelatnici. Dakle, to nisu samo ovisni posloprimci, nego i svi državni službenici koji ne mogu postati nezaposleni i svi samostalni poduzetnici, koji također jedva mogu postati nezaposleni. U drugoj kvoti onda ipak nema poduzetnika, ali službenici su i dalje obuhvaćeni.

Tako ispada da je prva službena kvota u studenom 2017. bila 5,3%, a druga 5,9%. Ako bismo sve to točno izračunali, dakle kada bi u nezaposlene stavili sve koji to stvarno jesu, a u nazivnik samo one koji mogu i izgubiti radno mjesto, onda bi kvota nezaposlenosti u Njemačkoj bila oko 10%. A tu niti nema onih koji bi željeli raditi više nego što sada rade.

Ima li država koje na sličan način manipuliraju svoje statistike?

U Europskoj uniji nije jednako, ali većina ih radi slično. Postoji i statistika Međunarodne organizacije rada (ILO), ali njezina statistika je još gora i još više manipulirana. Oni ne broje nezaposlene, nego samo one koji traže posao. Za ILO netko ne traži posao već samo ako radi jedan sat tjedno. To se jedino može proglasiti ciničnim. Tako su onda i međunarodne kvote tražitelja posla puno preniske. A ekonomisti na žalost koriste te potpuno pogrešne i manipulirane kvote kako bi uspoređivali nezaposlenost između država. Ja apsolutno nemam razumijevanja za tako masivnu manipulaciju koja doista graniči sa zaglupljivanjem naroda.

Usprkos vašim argumentima, izgleda da nikome ne smetaju ovakve statistike nezaposlenih. O njima svaki mjesec raspravljaju stručnjaci, s njima barataju političari. Zašto je to tako?

To je zato jer politika nema nikakvog interesa reći ljudima istinu. Zvuči bolje kad se može reći da se nezaposlenost smanjuje i da je sve više zaposlenih. Ali to je, kao što sam rekao, manipulacija i nema veze s ekonomskim realnostima. A povrh toga, vladajuća politika u interesu vlasnika kapitala, zapravo niti ne želi punu zaposlenost. Ona bi ojačala poziciju zaposlenih i sindikata. Ako se sve zbroji, onda je tu riječ da je politika potpuno zakazala. Zato se moraju pozvati na odgovornost zastupnice i zastupnici naroda.